Nakon što je osmanska vojska, od 150 000 vojnika, na čelu sa sultanom Mehmedom II Fatihom, u proljeće 1463. godine prodrla u Bosnu gotovo bez ikakvog otpora, osim kod Bobovca, Ključa i Jajca, pala su sva bosanska utvrđenja. Već početkom juna sultan je naredio glavnini svoje vojske da se, zbog umora i iscrpljenosti, povuče.
Iako je Bosna imala jaku i dobro uvježbanu vojsku, ona je ovakvim slijedom događaja postala veoma lahak plijen osmanskog osvajača. I sama Evropa je ostala veoma začuđena na veoma brz pad Bosanskog kraljevstva, pogotovo kada se uzme u obzir da je gotovo 80 godina prije pada pružala energičan vojni i politički otpor osmanskoj sili. Sve to je izazvalo pravu pomutnju u svim tadašnjim krugovima.
Bilo je više razloga ovakvog razvoja događaja. Tome je najviše doprinjela dvolična i izdajnička politika ondašnjih evropskih sila, posebno Ugarske, Venecije i Papske Kurije. Navedene sile su prisilile posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića, da raskine mirovni ugovor sa osmanskim sultanom, kojeg je sklopio njegov otac Stjepan Tomaš, uz garanciju da će Bosni biti pružena adekvatna vojna pomoć u slučaju napada osmanske vojske.
Međutim, kada su se Osmanlije pojavile na granicama Bosanskog kraljevstva ta pomoć je izostala. Malobrojna bosanska vojska nije mogla pružiti odlučan otpor armiji čija je brojka iznosila 150 000 ljudi. Drugi razlog lahkog i brzog pada Bosne bili su i vjerski progoni pripadnika Crkve bosanske.
Naročito su sudbonosni bili oni progoni koje je poduzeo otac posljednjeg bosanskog kralja, Stjepan Tomaš. Na to su ga natjerali ugarski kralj i papa. Preduvjet za njihovi pomoć, u slučaju osmanske invazije, je bilo naređenje da mora “mačem, ognjem i smrću” u potpunosti uništiti bosanske heretike (bogumile). Tokom krvavih progona iz zemlje je izbjegao ogroman broj pripadnika Crkve bosanske.
Oni koji su ostali u Bosni imali su dva izbora: ili preći na katoličku vjeru ili okončati na lomači. Mnogo stanovnika je upravo zbog toga pobjeglo Osmanlijama, u kojima su vidjeli spas. Osmanlije su ih objeručke prihvatili sa namjerom da ih u pogodnoj situaciji iskoriste za svoje političke ciljeve u Bosni. Represalije koje je poduzeo Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević, poslužile su Osmanlijama 1463. godine, kao najbolji razlog da se konačno krene na Bosnu, koju nakon svega nije imao ko da brani.
Ostala je samo kraljeva lična garda i posade većih bosanskih gradova. Sa druge strane u osmanskoj vojsci se našlo mnogo izbjeglih Bošnjana koji su mu se stavili na raspolaganje kako bi se uz njegovu pomoć vratili u Bosnu i osvetili svome bivšem kralju.
