Nakon okupacije 1878. godine Austrougarska je radila na novom sistemu uprave, kako bi unaprijedila bosanskohercegovački politički, ekonomski i kulturni život. U svim navedenim oblastima došlo je do modernizacije zastarjelog osmanskog poretka koji je od Bosne i Hercegovine napravio zaostalu regiju ovog dijela Evrope. Na osnovu odredbe od 1. januara 1880. godine, po kojoj je BiH uvedena u austrougarsko carinsko područje, počinje rapidni privredni razvoj naše domovine.
Osnovni zadatak je bio da se troškovi pokriju iz vlastitih prihoda. Zbog toga je Austrougarska nastojala da podrži privredni potencijal zemlje, usmjerivši svoju politiku na iskorištavanje privrednog bogatstava BiH. Već u prvoj deceniji XX stoljeća sirovine su sačinjavale 83% cjelokupnog bosanskohercegovačkog izvoza. Proizvodi drvne industrije su predstavljali najvažniji artikal. Direktnom nagodbom i licitacijom BiH je do 1885. godine prodala oko 144 000 stabala hrasta. Najveća drvna firma Morpurgo Parente, iz Trsta, je na osnovu ugovora posjekla 1 300 000 stabala sa 2 600 000 m3 drva. Time su se stekle osnove za razvoj šumarske industrije, te se osniva niz preduzeća: Stajnbas u Dobrinji i Drvaru, Ajzler i Ortlib te Gregercen u Zavidovićima, Feltrineli u Hadžićima i Kasindolu. Sistematski je ulagano u bosanskohercegovačke šume, pa je već na početku XX stoljeća izvoz bosanskohercegovačkog drveta postao ozbiljan konkurent austrijskom. Iz BiH je godišje izvoženo drveta u vrijednosti od 30 do 35 miliona kruna. Uporedo sa razvojem šumarske industrije, dolazi i do izgranje željeznica koje su predstavljale osnovu za povezivanje sirovinskih bazena.
Nakon šumarstva, razvija se rudarstvo – eksploatacija uglja, željeza i soli. Za novi poduhvat bio je neophodan veliki kapital, tako da je država osigurala kredite od velikih banaka. U BiH je time naročito napredovala eksploatacija željeza, a sa radom su počela i prva preduzeća hemijske industrije. Ipak, i pored velikog ulaganja i u rudarstvo ono se razvijalo postepeno, ograničivši se na nekoliko važnijih artikala (ugalj, željezo, magnam i so). Godine 1913. u zemlji je proizvedeno 847 289 tona uglja, a bilo je zaposleno 2 669 osoba. Od rudokopa željeza naročito se istakao vareški, koji je korišten još u periodu osmanske uprave, ali je za perioda austrougarske znatno modernizovan pa je proizvodnja rude sa 2 305 tona u 1890. godini, porasla na 219 113 tona u 1913. godini. Privatnim kapitalom Zemaljske vlade u Zenici je 1893. godine otvorena željezara za proizvodnju čelika, valjanog i šipkastog željeza, valjane žice i rudokopnih šina. Pred kraj austrougarske uprave, 1916. godine, u Ljubiji kod Prijedora je otpočela eksploatacija najbogatijeg nalazišta.
Među ostalim industrijskim granama posebno mjesto je zauzela i industrija građevinskog materijala. Sa nekoliko preduzeća istakle su se i hemijska te prehrambena industrija. Otvaranjem rafinerije u Bosanskom Brodu 1893. godine, počela je epoha prerade sirovog ulja iz uvezene nafte. U Lukavcu je otvoreno preduzeće Solvay koje je proizvodilo amonijačnu, kaustičnu i kristalnu sodu. U Tesliću se vršila suha destilacija drveta, u Jajcu kalcijev karbid, ferosilicij, hlorno vapno i hloderivat, u Drvaru celuloza te u Višegradu terpentin i kolofinij.
Uprkos značajnim rezultatima BiH nije doživjela punu industrijalizaciju, ostajući i dalje pretežno agrarna zemlja. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u BiH je zabilježeno 46 593 državna i privatna preduzeća i radnje u kojima je bilo zaposleno 101 664 osoba, ili 5,7% ukupnog stanovništva BiH.
