Tokom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu su se dešavale krupne promjene. Pojava mladoturskog pokreta poljuljala je vlast sultana Abdulhamida II (1876 – 1909). Mladoturci su svim silama nastojali da ga svrgnu sa vlasti te da državu uvedu u modernije tokove, kakva je tada bila Francuska. Ujedno su se zalagali i za sekularizam te odvajanje naroda i države od islamskih načela. Zbog sve lošijeg političkog i ekonomskog položaja Osmanskog carstva mladoturski pokret je u konačnici uspio izboriti Ustav, koji je proglašen 24. jula 1908. godine. Iskoristivši takvo stanje u Osmanskom carstvu i poziv bosanskohercegovačkim predstavnicima da učestvuju u kreiranju osmanskog parlamenta, Austrougarska 7. oktobra 1908. godine proglašava aneksiju BiH. Već na samom otvaranju osmanskog parlamenta 17. decembra 1908. godine sultan Abdulhamid II je osudio aneksiju, dok su mladoturski predstavnici nijemo posmatrali. Ipak, sultan Abdulhamid II je u aprilu naredne godine svrgnut sa vlasti. Samim time osmansko – austrijski sporazum o aneksiji BiH ide na teret mladoturcima, koji su imali ključnu ulogu u tom procesu i koji su provodili politiku antisultanata. Njih je isključivo brinula turska nacija, te nisu marili za ostalim narodima koji čine Osmansko carstvo.
Sa druge strane, Muslimanska narodna organizacija (MNO) osnovana 6. decembra 1906. godine, predala je u februaru 1909. godine osmanskom parlamentu Memorandum muslimana BiH, u kojem su opširno iznijeli “šta su sve bosanski muslimani dali Osmanskom carstvu i njegovoj ideji”. Od svih navoda poseban akcenat je stavljen na “očajničku nevjericu da će Osmanlije za nekoliko miliona funti učiniti bespravnim robljem milion i 400 hiljada najvjernijih podanika”. Dalje je pisalo: “Zar je to mogao vjerovati narod koji je doveden do prosjačkog štapa boreći se za svoju nezavisnost i jednu državu, a da ga ona prodaje za 2,5 miliona funti i preda svoj narod na milost i nemilost dušmanu, koji hoće ne samo da ga odnarodi nego da ga potpuno istrijebi. Zar Turska, koja je svaki pedalj zemlje krvlju iskupila, sad kao ustavna država da svoje zemlje prodaje onome ko na njih nema nikakva prava? Zar prodavati potomke Mustafe – paše, Silahdara Jusuf paše i drugih velikana i prodavati ih onome koji će ih gnječiti dok ne izdahnu? To nije prodaja turskih dobara, već prodaja suverenih prava, prodaja njih samih, prodaja onih koji bijahu uvijek spremni kurban biti za islamsko dobro… Muslimani su uvijek bili spremni sve svoje dati i izginuti za dobro turske carevine. Bili bismo spremni podnijeti i tu sramotu da smo prodani od strane Turske samo kad bismo znali da je ta prodaja po Tursku korisna i da joj nije opasna. Nadamo se da bratski osmanlijski narod neće dopustiti da bosanski muslimani budu prodani. Umjesto 2,5 miliona funti dat ćemo i 10 miliona, pa da ćemo i djecu svoju prodavati, a ne da doživimo tu sramnu prodaju, nego da mjesto austrijskih robova postanemo najvjerniji podanici Osmanske carevine”.