Proglas aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske u oktobru 1908. godine na prostoru Osmanskog carstva izazvao je burnu reakciju. Protestni skupovi prerasli su u bojkote štetne po ekonomiju Austrougarske. Osmanska štampa je izvještavala da je pokrenut tzv. “Ticaret savasi”, što u prijevodu znači, ekonomski ili trgovinski rat. Gotovo svi centri osmanske države podigli su se protiv čina aneksije, pa čak i pojedini gradovi u današnjem Iranu i Indiji.
Gotovo svi osmanski listovi, poput Tanina, Ahenka, Milleta, Ittihada izvještavali su o ovom historijskom događaju, kao činu koji je potresao kompletno Osmansko carstvo. Slijedećeg dana samo u Istanbulu se okupilo oko 50 000 građana koji su izrazili svoje nezadovoljstvo aneksijom BiH. Neposredno nakon skupova muslimani, Grci i Armenci su se sa zastavama Osmanske države i Grčke okupili kod Ministarstva rata (odbrane). Odatle su krenuli prema Porti gdje su delegaciju ministara dočekali sa ovacijama, a potom su se demonstracije nastavile ispred ambasada Engleske, Francuske i Rusije. Tanin je izvjestio da se grupa demonstranata uputila i prema ambasadi Srbije te i njoj iskazala zahvalnost na potezima koji su išli u korist Osmanskog carstva. Kada je narod uvidio da Osmansko carstvo nije u stanju da objavi rat Austrougarskoj protesti su se zaoštrili. Novine su tada pozivale narod na hladnokrvnost i na bojkot Austrougarske. Prvi primjer je bio je bojkot solunskih trgovaca u Istanbulu. Dva dana nakon aneksije solunski trgovci su poslali telegraf austrougarskim kompanijama u kojemu su naveli da otkazuju narudžbe. U novinama Tanin je izašao članak u kojemu je navedeno: “Sada kada je potrebno da Osmanlije rade u miru ne kupujte trulu robu Austrije koja je napala Bosnu i Hercegovinu (nepravedno i podlo)”. U demonstracijama se nekada znalo i pretjerati pa je narod uništavao oglase austrougarskih radnji, sprječavan je ulazak u ove radnje a oni koji bi ušli u njih bili su napadnuti. Uskoro se bojkot proširio i na austrijske pijace, pošte, brodove, štapove, šibice, mačeve, šećer pa čak i bojkotiranje fesova pošto su bili austrougarske proizvodnje. Austrougarski ambasador Marki Palla Vicini zahtijevao je od Porte da spriječi bojkot. Kao reakciju na ovu radnju 13. oktobra 1908. godine ispred Plave džamije u Istanbulu se okupili oko 15 000 ljudi koji su demonstrirali protiv aneksije. Austrijanci su nastojali da promjenom marke i adrese robe prevarom navedu narod na kupnju njihovih proizvoda. Da je bojkot bio uspješan najbolji je pokazatelj podatak da je 1. decembra zatvorena vodeća austrougarska prodavnica odjeće u Istanbulu – Guldenberg. Ipak, bojkot je jenjavao tako da je 3. novembra otvoren sindikat bojkotaša u Istanbulu, koji je tražio nova rješenja za opstanak bojkota.
Uprkos svim pokušajima tokom decembra su počeli pregovori između Osmanskog carstva i Austrougarske o rješenju problema bojkota. Pregovori su okončani sredinom januara i to u pozitivnom okruženju. Potpisivanjem protokola, uloga udruženja bojkotaša je okončana. Na kraju treba navesti da je narod Osmanskog carstva bio toliko požrtvovan i okrenut prema BiH da je gotovo potpuno izbačen iz upotrebe fes, koji se poistovjećivao sa osmanskim identitetom.
