Interesi velikih sila za prostor današnje Bosne i Hercegovine dolaze do izražaja sredinom XIX stoljeća kada više evropskih sila otvara svoje konzulate u Bosanskom ejaletu. Među tim silama ubrajaju se: Francuska, Pruska, Italija, Velika Britanija, Austrija i Rusija. Uz Austriju, Rusija se smatra glavnim krivcem širenja međusobne mržnje među narodima Bosanskog ejaleta, koja u drugoj polovini XIX stoljeća dobija specifičnu dimenziju. Iskoristivši vjerske razlike u Bosanskom ejaletu, Rusi su nastojali destabilizovati osmanski sitem. Uz sve to druga polovina XIX stoljeća u Bosanskom ejaletu je obilježena ustancima pravoslavaca, koji su imali znatnu podršku Rusije, a koji su gušeni uz pomoć Bošnjaka – muslimana. Ustanci su rezultirali velikim brojem mrtvih i raseljenih, uništavanjem domova i privrede, što je doprinjelo većem jazu između muslimana i pravoslavaca.

Praktična aktivnost ruskih predstavnika na terenu imala je za rezultat direktno i indirektno poticanje suprotnosti i u širem smislu širenje mržnje među narodima. Ta politika je podrazumijevala često plasiranje lažnih informacija o zulumima koje su muslimani činili nad pravoslavcima, sve u cilju da pravoslavci uzmu oružje i pobune se protiv osmanske vlasti. Obzirom da su bosanski muslimani bili dio te vlasti Rusi su insistirali na različitostima i time poticali mržnju među domaćim muslimanima. Opservacije britanskog izaslanika u Bosanskom ejaletu, Sarella dokazuje veoma živu aktivnost ruskog konzula i autoritet ruskog cara među domaćim pravoslavcima. Kako bi se proširio ruski utjecaj na Balkanu, posebno su se u ruskim konzulatima evropskog dijela Osmanskog carstva pravile velike ceremonije proslave rođendana ruskog cara. Jedna takva proslava napravljena je u Sarajevu 1859. godine. Njen cilj bio je da se pokažu velike simpatije pravoslavaca u Bosni prema ruskom caru. Djeca iz pravoslavne ženske škole prošla su pod nadzorom ruskog konzula u procesiji ka konzulatu. Svako dijete je dobilo poklon od konzula, pilo se, jelo. Glavni sarajevski pravoslavni trgovac popio je čašu za zdravlje ruskog cara uz veliki aplauz prisutnih. Glavni događaj večeri bila je vjerska ceremonija u pravoslavnoj crkvi, na koju su pozvani i predstavnici vlasti i konzuli. Britanski i francuski konzul odbili su da prisustvuju ceremoniji u crkvi, ali je austrijski konzul prihvatio i ispričao britanskom da su prisutni za ruskog cara koristili termin “naš car”.

Rusija je naročito nastojala prezentirati drugim evropskim silama neefikasnost provođenja reformi na prostoru Bosanskog ejaleta, kako bi se i one umiješale u unutrašnjosti Osmanskog carstva, te kako bi sa druge strane privukli domaće pravoslavno stanovništvo na svoju stranu. Britanci, koji su najažurnije analizirali situaciju u Bosni, su u Rusima i Austrijancima vidjeli presudne uzroke nemira u Hercegovini i općenito u Bosanskom ejaletu. Churchill je kao podstrekače nemira u Posavini 1857. i 1858. godine i iseljavanja izvjesnog broja porodica iz tog dijela Bosne okrivljavao Rusiju i Austriju. Da bi potkrijepio ovakve stavove Churchill je svoju ambasadu upoznao sa aktivnostima ruskog konzula u Bosni. Tom prilikom je istakao putovanje ruskog konzula Giljferdinga na prostore gdje su pravoslavci dizali ustanke. Treći britanski konzul, Holmes je nakon upoznavanja sa situacijom zaključio kako su pobune u Posavini i drugim mjestima 1857. i 1858. godine izbile nakon dolaska ruskog konzula i otvaranja ruskog konzulata u Sarajevu, a navodi i veliki ulazak Rusa na prostor Bosanskog ejaleta, koji su po svemu sudeći imali ulogu agenata. U to vrijeme su se pojavili i Giljferdingovi pamfleti koji su tajno dijeljeni pravoslavcima od strane ruskih agenata u kojima su se Slaveni pozivali na ujedinjene i pobunu protiv osmanske vlasti. Pamflet je prikazao vlade Francuske i Velike Britanije kao podržavaoce muslimanskog ugnjetavanja i kao stvarne neprijatelje pravoslavaca. Sličnu namjenu imao je i novac koji je dobavljan iz Rusije formalno za druge namjene, a u suštini za unošenje nemira i podizanje ustanika, kao i knjige koje su distribuirane po provinciji. U maju 1867. godine konzul Holmes izvještava da je ruski konzul nastojao uvjeriti sarajevske pravoslavce da muslimani imaju namjeru da ih masakriraju na Uskrs. U toj akciji uzbunjivanja imao je pomoć i pravoslavnih trgovaca. Ipak, do masakra nije došlo a Holmes je uvjeravao svoje pretpostavljene da ideja masakra nikada nije postojala, čak niti među najfanatičnijim muslimanima u Bosni. Ovakve akcije ruskog konzula Holmes je objasnio činjenicom da Ruska vlada želi predstaviti da se sve odvija pogrešno u Osmanskom carstvu, a ruski konzul preduzima sve da stvari dobiju takav kurs. Britanski konzularni predstavnici redovno su razotkrivali i prenosili motive davanja krivih informacija i tumačenja. Na netačne i nenormalno preuveličane podatke o paljevinama i ubistvima u prvom izvještaju iz Gacka ruskog konzula Bezobrazova u Mostaru upozorio je Zohrab u novembru 1860. godine, a naredne godine Holmes je izvijestio da ruski konzul nije dobro informirao svog ambasadora o događajima oko Luke Vukalovića i da je sve njegovo grđenje Osmanlija i Omer paše usmjereno da se stekne dojam da je jedino rješenje za pobunjene distrikte da ubuduće dobiju punu slobodu i nezavisnost. Pojava novina krajem osmanske vladavine dodatno je proširila mržnju, jer su ruski agenti nastojali i tu umiješati prste.

Ipak, i pored svih ruskih napora stvarna slika u Bosanskom ejaletu je bila daleko drugačija. Britanski konzularni predstavnici u Bosni često su ukazivali na dobre odnose između muslimana i pravoslavaca. Tako je u oktobru 1860. godine poslan izvještaj da su nakon požara u sarajevskoj pravoslavnoj mahali, koji je izazvao veliku štetu, muslimani prvi pružili direktnu pomoć nastradalim nudeći im svoje domove dok se ne snađu. Deset godina kasnije u novom izvještaju koji je nastao nakon razgovora sa brojnim pravoslavcima koji su radili na imanjima muslimana, navedeno je da su oni fer tretirani i da imaju sva prava.