Sastanak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s predstavnicima RS u Beogradu potpuno je irelevantan sa stanovišta uticaja na odluku o imenovanju novog visokog predstavnika Christiana Schmidta ili na njegovo ponašanje nakon što preuzme funkciju.
Poručio je ovo u razgovoru za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Elmir Sadiković, istakavši da su sastanci ovakvog tipa postali uobičajena praksa u bitnim i nebitnim političkim pitanjima.
– Intenziviranje institucionalne saradnje susjedne države s jednim bosanskohercegovačkim entitetom u simboličkom ali i praktičnom smislu, koliko god imalo osnovu u Dejtonskom mirovnom sporazumu, u suštini je zasnovano na političkom stavu da su Bosna i Hercegovina i entitet RS dva zasebna političko-pravna subjekta – kaže Sadiković.
Prema njegovim riječima, to je osnovni problem u razvoju boljih odnosa dvije države ali i osnovna prepreka političke, pravne i ekonomske integracije Bosne i Hercegovine kao države, barem do te mjere u kojoj nam ne bi bila potrebna međunarodna medijacija.
– Pazite, izgradnja Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države se identificira kao ključni problem međunarodnog (zapadnog) političkog pristupa Bosni i Hercegovini i najveća prijetnja za nacionalni interes srpskog naroda u Bosni i Hercegovini! Pri tome, imate decenijsku pasivnost visokog predstavnika međunarodne zajednice i jasne stavove zapadnih sila u poštivanju dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine. To otvara i druga složena pitanja – smatra Sadiković.
Pita se koliko je autonomije entitetima dovoljno i da li se entitet koncipiran i stvoren da bude dio druge države može ili hoće integrirati u jedinstven državni, pravni, ekonomski i politički okvir?
– To je izvor opasnosti politike Dodika i zbog toga je važno, i nije slučajno, imenovanje novog visokog predstavnika iz najmoćnije evropske države – ocjenjuje naš sagovornik.
Naglašava da je posljednji sastanak u Beogradu potpuno irelevantan sa stanovišta uticaja na odluku o imenovanju novog visokog predstavnika ili na njegovo ponašanje nakon što preuzme funkciju.
– I Dodik i Vučić su toga svjesni. Radi se o političkoj potrebi Dodika da vlastitom biračkom tijelu pokaže da ima bezrezervnu podršku Srbije, time ojača svoju političku poziciju i oslabi opoziciju pozivom na nužnost političkog jedinstva sa ciljem odbrane od izmišljene prijetnje i namjere zapadnih sila da ukinu Republiku Srpsku – jasan je Sadiković.
Napominje da se pri tome vješto krije činjenica da je RS kao entitet upravo rezultat političke volje zapadnih sila.
– Vučić ima svoje interese. Smatram da je za Vučića imenovanje novog visokog predstavnika trenutno sporedno pitanje. I kada bi mogao, ne bi se suprotstavio Njemačkoj, prvenstveno zbog ekonomskih interesa Srbije. Uloga ključnog faktora mira i pomirenja među narodima zapadnog Balkana u okvirima međunarodne politike i lidera koji će ekonomski preporoditi Srbiju mu savršeno odgovara i u tome postiže određene rezultate.
Istovremeno, preko medija, svojih posrednika i najbližih saradnika živom drži ideju političkog jedinstva srpskog naroda, bez obzira u kojoj državi živjeli. To je zapravo izraz etno-kulturnog nacionalizma koji po svojoj logici generira političke probleme u susjednim državama. Složene političke odnose u Bosni i Hercegovini istovremeno koristi sa ciljem amortizacije najtežeg i najvažnijeg političkog pitanja za Srbiju a to je pitanje statusa Kosova – zaključuje profesor Sadiković.
