Saudin Bećirević je ređen u Humu kod Foče, 1973. godine, gdje je završio osnovnu školu. Srednju upisuje u Sarajevu, a nakon njezinog završetka, umjesto da nastavi svoje visoko obrazovanje, zbog ratnih okolnosti postaje vojnik bosanske armije. Nije dobio nikakvo ratno priznanje, ali će u godinama nakon rata postati jedan od najpopularnijih vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, kada je postao bosanskohercegovački najpopularniji bloger, pišući blog o svom ratnom putu, a nakon toga i dvije knjige: “Bore oko očiju” – dnevnik bosanskog vojnika i “Put u nepoznato”. Promociju svoje druge knjige nije uspio dočekati. Umro je nakon kratke i teške bolesti, 2009. godine. Zapisi iz njegovog ratnog dnevnika postat će mu inspiracija da pokrene blog “Bore oko očiju”, koji će veoma brzo postati najposjećeniji u našoj zemlji sa oko milion posjeta. Pisao je pod pseudonimom Pospanko. Svi su sa nestrpljenjem očekivali svaki njegov tekst, a komentarisali su svi: njegovi suborci, vojnici sa druge strane, pa i novi naraštaji koji nisu ni bili rođeni u vrijeme ratnih dešavanja. Njegovo pisanje i način obraćanja izazvao je poštovanje svih onih koji su komentarisali, bilo da se radi o njegovim suborcima ili vojnicima protiv kojih se borio. Njegovi zapisi o ratu su jedni od najautentičnijih i najdramatičnijih tragova herojstva i historije vojnika ARBiH. Svi njegovi zapisi su zapravo iskreni antiratni pokliči bosanskog ratnika. Kada je jedne prilike do njega stigla vijest da mu je školski drug poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske, posmatrajući fotografiju razreda, Saudin je svoje misli o tragičnoj sudbini završio riječima: “Nadam se da nije bio neki zločinac, nego da je bio dobar vojnik kao što je bio i dobar drug. Bit će vremena da se sretnemo jednog dana, tamo gdje nam puške neće trebati”. U svojim tekstovima je uvijek žalio majke neprijateljskih vojnika, ali nerijetko i same vojnike za koje je znao da nisu bili zločinci.
Sam motiv za nastanak svoje prve knjige ima u Sabriji Kepešu zvanom Kepa, suborcu i prijatelju. Oni su jedan drugom obećali da će u slučaju smrti Saudina Kepa snimiti film o njemu, a u će slučaju pogibije Kepe Saudin napisati knjigu o njemu. Kada je Kepa poginuo bio je to jedan od najpotresnijih momenata u Saudinovom životu. Saudin nije zaboravio obećanje tako da je pristupio pisanju bloga, koji je uskoro prerastao u njegovu prvu knjigu. Prva knjiga opisuje prve dane i mjesece agresije na Bosnu i Hercegovinu, dok druga govori o ratnom putu Saudina i njegovih drugova od oktobra 1993. godine pa sve do okončanja rata. U drugoj knjizi su zabilježena i iskustva iz prvih poslijeratnih dana, a koja su povremeno bila potresnija i od samih ratnih dana. Njegove knjige su priča o jednoj generaciji, koje najbolje opisuje u jednom citatu iz svoje knjige: “Ako nekada neko bude pravio procjenu ratne štete, sigurno neće u nju uvrstiti izgubljenu mladost, a ona je, po meni, najveći gubitak, nju je ovaj rat uništio”. Bio je veoma hrabar i duhovit čovjek, sa veoma prepoznatljivim humorom u svojim knjigama. O knjizi “Na putu u nepoznato” general Jovan Divjak kaže:”(…) Uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svjedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičluku i nemoralu”.
