Dolazak islama u Srebrenik uglavnom se povezuje sa prvim osmanskim jedinicama, koje su na ove prostore došle početkom XVI stoljeća, sa padom Srebreničke banovine u osmanske ruke 1512. godine i samog pada ovog mjesta 1520. godine. Tada je izgrađena i prva džamija. Intenzivan proces širenja nove vjere datira u XVI i XVII stoljeće koje se poklapa, sa prvobitnom pričom, oko famoznog šejha Sinan babom, čije je predanje o njegovom značaju zabilježeno tek 1965. godine, od strane Milenka Filipovića. Drugi val širenja islama u Srebreniku datira u period Velikog bečkog rata (1683 – 1699) kada je na ovo područje došla velika grupa izbjeglica iz Mađarske, koja je oslobođena od osmanske vlasti u naletu austrijske vojske. Tada je iz osmanskog vremena ostalo nekoliko mjesta koja se mogu okarakterisati kao sveta mjesta, a među takvim se naročito ističe turbe šejha Sinana u Gornjem Srebreniku. Prema tradiciji šejh Sinan je bio efendija, porijeklom iz Undžurovine (tadašnja Mađarska), koji je došao iz Budima u Srebrenik 1690. godine, a ostavio je vakufe u Srebreniku i Babunovićima. Predanje govori da je ta zemlja bila taman tolika da “se mogla obići za jedan dan na konju”, a bio je veliki 528 dunuma. Iz svega se može zaključiti da je i on na ove prostore došao kao izbjeglica iz Mađarske. Tradicija ga povezuje sa njegovim pobratimom, Pobrom kršćaninom koji je prešao na islam, iz Žabara. Naredio je da se Pobro, kada umre, ukopa u isto groblje sa njime, a sadaka koja se daje u turbe, da nije kabul ako se ne ostavi i na Pobrin grob.
Prije nego što je došao u Srebrenik bio je halifa Merkez efendije. Nakon dolaska u Srebrenik naselio se na Šehovini. Jedna predaja bilježi da su mještani počeli graditi džamiju malo niže od sadašnje, ali im je šejh savjetovao da je grade na mjestu gdje je sada. Seljani ga nisu htjeli poslušati i radili su tamo gdje su počeli. Nakon što je obavio molitvu, sišao je da se pozdravi sa radnicima i rekao im: “Radite vi, radite!”, kad ujutro – džamija na mjestu gdje je želio šejh da bude. Nedugo zatim tu je pokrenuo svoj tarikat – halvetija, a pripadao je ogranku sunbulija. Iako skromnog imetka, sagradio je mesdžid i živeći skromnim životom dostigao je starost od blizu 90 godina. Međutim i pored svog jasnog načina života i duboke starosti od srebreničkog kadije je dobio naređenje da se bavi poslovima po naređenju sandžak bega. Sultanov povjerenik, Vildan zade efendija, kada je vidio u kakvom je stanju Sinan i kakvi mu se poslovi nameću, odluči se sažaliti kod kadije da ga oslobodi teških poslova, ali na to nije udovoljeno. Tada se i sam Sinan požali te je na mjesto novog kadije zahtijevao da dođe drugi, tražeći za ovog “silnika” da istu veče bude uklonjen sa ovog svijeta, što je i bilo učinjeno. Nakon što je kadija ubijen Sinan odluči napustiti mjesto, jer je smatrao da je takva odluka najbolja za njegov život. Dok je išao kući bio je zadivljen Božijom mudrošću. U međuvremenu je Vildan zade isposlovao da se Sinan babi iz državne blagajne dodijeli nekoliko akči, kako bi mogao pristojno živjeti. Sinan se tada uputi u Beograd gdje se sastao sa Emir efendijom, koji mu je ukazao veliku čast i poštovanje. Nakon što je otišao sultanu da mu kaže da ustupa svoju imovinu džamiji u Srebreniku, stražar ga nije htio pustiti smatrajući da je to nedovoljan razlog da se primi kod jedne tako važne ličnosti. Tada ga je šejh dodirnuo rukom a stražar je pao mrtav. Kada su to javili sultanu, on ga je pustio jer je on njihov čovjek. Nakon što ga je primio, sultan na to reče: “Kada si ti dao svoje imanje, evo od mene da džamija ne plaća nikakav poreze”. Kada se vraćao, prolazeći kroz muslimanska sela, zbog bojazni od njega, niko ga nije htio primiti na prenoćište. Primio ga je jedan pravoslavac ali mu je rekao da mu nema šta dati za večeru. Bio je to pravoslavac sa početka priče i njegov Pobro, kojeg je šejh počastio ječmenim hljebom kojeg su večerali, nakon čega su se sprijateljili.
Na kraju treba navesti nekoliko kontradiktornosti o njegovom životu. Muniri Belgradi, poznati osmanski autor sa naših prostora, navodi da je Sinan umro 1010. godine po Hidžri, što bi odgovaralo 1601. ili 1602. godini. Ako je poznato da je Sinan živio blizu 90 godina, onda se logično može zaključiti da je rođen između 1510. i 1520. godine. Obzirom da je bio halifa Merkez edendije, koji je ujedno i osnivač ogranka halvetija iz Istanbula, onda je sasvim jasno da je i Sinan jedno vrijeme života morao provesti u Istanbulu, nakon čega se uputio u Bosnu. Također, red halvetija je igrao važnu političku ulogu u Osmankom carstvu tokom XVI i XVII stoljeća. Time i sami navodi o tome da je Sinan iz Mađarske 1690. godine došao u Bosnu nisu tačni. Ako se ima u vidu da su halvetije bile naročito prisutne u zapadnoj Anadoliji i Rumeliji, onda je vjerovatnoća da je i on u Srebrenik došao iz tih krajeva. Ovim pada u vodu i kazivanje o njegovom pobratimu Pobri i tom segmentu predaje o njemu.
