Huda Jama je selo u opštini Laško u Sloveniji. U blizini naselja nalazi se rudnik Huda jama u kojem je 2009. godine pronađena masovna grobnica u kojoj su pripadnici Korpusa narodne odbrane Jugoslavije, koji je bio podređen Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, likvidirali preko 3 000 pripadnika poraženih vojski i civila. Kada je 15. maja 1945. godine postignut dogovor između Engleske i Vlade Jugoslavije, u Celju je određeno da se zarobljeni ljudi moraju likvidirati. Sama likvidacija je izvedena u periodu od 25. maja do 6. juna 1945. godine. Zarobljenike su dovozili noću u kamionima a zatim bi ih svukli do gola i vezivali po trojicu. Prvog bi upucali, a taj što bi pao povukao bi drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara. Glavni cilj ovog masakra bio je da se učvrsti komunistička vlast u Jugoslaviji. Nakon masovne likvidacije, sva tijela su krajem juna 1945. godine prelivena gašenim krečom da bi poslije zaključka da je zločin savršeno prekriven 1. novembra rudnik otvoren za proizvodnju i radio je sve do 1992. godine.
Jedan od istražitelja zločina u Hudoj Jami bio je i rođeni Srebreničanin Mehmedalija Alić. U svojoj knjizi o strahotama komunističkog zločina posebno naglašava: “(…) Počele su se pojavljivati duge pletenice kose, slične onima koje su nosile moje sestre i mati, a i ostale žene i djevojke koje sam susretao u djetinjstvu. Svojom rukom sam ih sklanjao sa ženskih sitnih lobanja. Stručnjaci su se počeli nekako čudno odnositi prema nađenim pletenicama jer su za njihovu statistiku važile samo ljudske kosti. (…) Užas! Pošto o kosi niko nije vodio brigu, ja sam svu dugu kosu uredno, a posebno pletenice, slagao u posebnu kartonsku kutiju. Kad mi se ukazala prilika, iznosio sam je vani, osušio pletenice pred radijatorom, a nešto i na suncu. Osjetio sam potrebu da ih fotografiram pred ulazom u jamski grob, koji nosi sudbonosni naziv Huda Jama” Oko 10% pronađenih skeletnih ostataka iz grobnice pripadaju ženama.
U literaturi je ova tragedija vezana za tzv. Križni put odnosno partizanski zločin na Blajburgu, gdje su uglavnom stradali vojnici poražene Nezavisne države Hrvatske ali i mnogobrojni civili. Iako za njih nikada nije obavljena kolektivna dženaza među žrtvama zločina našao se i veliki broj Bošnjaka sa prostora Bosne i Hercegovine, koji su pokušali pobjeći od partizanskog noža. Danas su rijetki živi svjedoci.
Jedan od preživjelih svjedoka je Čorbo Kasim, rođen 1931. godine u Borču. “U našoj izbjegličkoj koloni su bili sve civili. Krenuli smo u drvenim kolima, koja su vukla dva mala bosanska konja, a poveli smo i dvije krave vezane za kola. Ja sam imao samo 14 godina, a u koloni su bili: otac Salko (1906), amidže Alija (1909) i Avdo (1912), majka Aiša (1919), rođena Salčin, čiji je suprug ubijen 1942. godine u Borču, njihov sin Avdo (1941), kći Šerifa (1941), strina Rukija (1907) i njena dva sina – Velija (1939) i Šaban (1941). Pored najuže rodbine, bio je tu i veliki broj naših komšija iz Borča i njegove bliže okoline, iz porodica Alduz, Jugo, Logo, Šahović, Selimhodžić, Dilberović, Spona i dr. Većinom su bili u narodnim nošnjama. Muškarci su na glavama imali fesove, a žene su bile u dimijama i pokrivene mahramama. Bilo je puno djece i staraca. Kolona je bila nepregledna. Išli smo kroz Hrvatsku, a onda preko Slovenije prema granici. Došli smo do granice, a možda smo je i prešli. Nisu nam dali dalje. Zaustavili smo se na jednoj poljani i tu posjedali. Bilo je puno civila, ali i razne vojske. Majka je bila pred porodom. Za nekoliko hefti trebala je roditi. Mi smo se, njena djeca – Malka, Selim i ja – oko nje savijali, a ona nas je milovala i ljubila kao da je predosjećala rastanak. Poslije jednog od čestih partizanskih napada, jedna granata pala je među narod, gdje je dosta ljudi poginulo. Geler je pogodio majku u čelo i na mjestu je ostala mrtva. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Grlili smo je i ljubili, plakali i dozivali, ali nije bilo pomoći. Otac je platio nekom Slovencu, u kunama, pa je ovaj odvukao mrtvu majku na kolima i ukopao je u blizini sela. Rastanak je bio težak. Uskoro su došli partizani i opkolili nas. Vojska je predavala naoružanje. Vidio sam velike gomile oružja. Poslije razoružavanja, partizani su odmah počeli ubijati zarobljenike. Vidio sam svojim očima da je tu veliki broj pobijenih civila i vojnika. (…) Poslije toga su odvojili odrasle muškarce od žena i djece. Tu su odvojili mog oca i dvojicu amidža, nekoliko Borčaka, ukupno devet. Svi civili. I niko se od njih nije vratio. Ubijeni su, ne znaju im se mezari. (…) U tom sam trenutku razmišljao: Bože moj, prije nekoliko dana su mi ubili trudnu majku, a evo, odvode mi oca i amidže. Neka ih Bog kazni. Posljednji put smo se okrenuli prema njima i dugo ih gledali, sve dotle dok nam nisu izmakli pogledu. Srce je hlupalo, hoće da iskoči, a suze same navirale na oči…”
Jedan od svjedoka bio je i Čolo Salko, rođen 1925. godine u Sarajevu. “(…) Tu u logoru je bio masakr. Dosta su svijeta partizani pobili. Uvečer su izvodili i odvodili ih u obližnju šumu, gdje su ih ubijali. Pošto je stratište bilo blizu, dobro smo čuli pucnjavu koja je trajala po čitavu noć. Tu su ubili i nekog Memića iz Širokača, Kantardžić Hasana iz Male Širokače i druge. Pobili su veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Da te Bog sačuva kakvi su bili zločinci partizani! Ja sam slučajno ostao živ. Spasio me partizan Ivan Padovan, rodom s Korčule. Partizani su zarobljenike tih dana trpali u vagone voza na relaciji Jasenice – Kovčje. Kada su ih dovlačili na odredište, sve su ih ubijali, a onda se vraćali po druge jadnike. Ko je utrpan u voz, nije ostao živ, ubijen je. Kada sam došao do jednog vagona i zakoračio da u njega uđem, Ivan me povukao za ruku i tiho rekao: ‘Ne ulazi u voz. Svi će biti ubijeni’. Našao je crvenu krpu i od nje napravio petokraku i stavio mi je na kapu koja je ostala od hrvatske vojske. Od tada više nisam bio zarobljenik. Primljen sam u partizane zahvaljujući Ivanu, koga sam poznavao iz Zagreba dok sam bio u hrvatskoj vojsci. Pošto sam znao voziti kola, a imao sam hrvatsku dozvolu za vožnju, Ivan me ubacio u 11. dalmatinsku brigadu, u motorizovanu jedinicu. U to vrijeme naređeno je da se naša brigada povuče iz Koruške i s teritorije Italije. Vozio sam kamion Opel Blic najčešće od Gorice i do teritorije u blizini Trsta. U kamionu sam prevlačio partizane i bolesne i ranjene borce. Kao partizan, vozač kamiona, vidio sam kako partizani ubijaju zarobljenike. Postrojavali su ih u kolone i govorili im da idu svojim kućama,a onda su ih masovno ubijali na mjestima koja su unaprijed bila određena za njihove grobnice. Ne znaju im se ni grobovi ni mezari. Većina njih su bili nevini, pošteni, vjernici, uglavnom djeca i omladina, čak i do 16 godina. U određenim područjima vidio sam da partizani masovno ubijaju partizane, pripadnike Plave divizije, SS divizije, Kama divizije, Vražije divizije, Handžar divizije i drugih. Ubijali su ih bez ikakve evidencije i suđenja. Pucali su u njih sa svih strana, iz svih oružja, a oni su k'o pokošeni padali jedan na drugog. To je bio pravi masakr. Po fesovima sam prepoznavao da su muslimani. Ta masovna ubistva muslimana bila su u blizini italijanske granice i Gorice. Sve ubijene su krvnički i s mržnjom bacali u hendek – jarkove. Bilo mi je teško to gledati. Pošto je u tim vojskama bilo dosta mojih jarana, krišom sam prevrtao leševe bi li prepoznao nekog od poznatih. U partizanima sam bio do 1947. godine i nikada im nisam vjerovao, ali ni oni nisu vjerovali meni. Svjedočim da su partizani pobili na desetine hiljada Bošnjaka i stotine hiljada ostalih. Neka ih Bog kazni. Ne mogu se više prisjećati tih dana i zločina partizana.”
Husein Karić, rođen 1930. godine, uz nadopunu Muje Karića, rođenog 1934. svjedoči partizanskom zločinu. “Rođen sam u Maloj Brijesnici. Starinom smo zemljoradnici. Najstariji brat Ibrahim rođen je 1920. godine. Još za Kraljevine Jugoslavije mobilisan sam u vojsku, a po dolasku NDH mobilisan sam u domobrane. U borbama na Kozari je nestao. Brat Šaban rođen je 1923. godine. Mobilisan je 1943. u Vražiju diviziju. Ranjen je u borbama i prenesen u zagrebačku bolnicu, gdje je podlegao. Treći brat, Osmo, rođen 1922. godine bio je u dombranima u Sarajevu, odakle je pobjegao i priključio se Zelenom kadru, gdje je sa ostalim mještanima branio selo od četnika. Početkom 1945. godine je odstupio (izraz koji su koristili Bošnjaci za one koji su se na kraju rata poušali domaći Austrije, op.a.) s ostalim vojnicima i civilima iz Male Brijesnice. Nestao je u kolonama ili u logoru. Ubijen je od partizana. I najmlađi brat Omer ‘26. godište, bio je u Zelenom kadru. I on je u povlačenju ispred partizana nestao. Prema našem saznanju, oko 70 mještana Male Brijesnice je odstupilo i nisu se vratili. U koloni koja se povlačila bilo je dosta rođene braće i svi su izginuli. Tako su izginula četverica braće Alibašića: Šaban, Haso, Huso i Redžo; trojica Salkića: Ahmet, Osmo i Mujo; trojica Ahmetovića: Šaban, Alija i Mahmut; trojica Kahrimanovića: Haso, Omer i Smajo; dvojica braće Ahmetovića: Avdo i Bećir. Treći brat Ahmetovića je poginuo u barama kod Stjepan Polja kao borac Zelenog kadra protiv partizana. Poginula su i dvojica braće Mehića: Mustafa i Avdo; Mrkovića: Mujo i Smail; Ahmetovića: Meho i Husejn; Mešića: Omer i Avdo; Klokića: Osmo i Šerif: Prema sjećanju mještana Šerif Klokić ubijen je u partizanskom logoru u Bijeloj crkvi.”
