Šukrija Kurtović u svom članku “Poturči se plahi i lakomi”, navodi slijedeće sličnosti između učenja bogumilstva i islama:
“Bogumilstvo: Bog je jedan”. “Isus sam nije Bog već najveći od anđela, tijelo mu bijaše samo prividno, pa zato nije mogao ni trpjeti ni umrijeti. Ni duh sveti nije pravi Bog, već također jedan od najviših anđela. Pokora kojom se duša može povratiti k Bogu, sastoji se u tome da se vjeruje u ovu nauku. Za mrtve ne treba moliti jer duše, ako su svršile pokoru, dolaze u nebo…”
“Pošto je Isus samo nauk svoje ljude predao, to se imaju zabaciti i osuditi sva svetotajstva crkve, time više što ovi stvarni znakovi ne mogu polaziti od toga. Patareni su dakle odbacivali krštenje, osobito djece, tvrdeći da… ne mogu vjerovati… prije negoli k razboru dođu; odbacivali su potvrdu ili krizmu; poricali su nadalje pretvorbu hljeba i vina u tijelo i krv gospodnju; odmetali su ispovijesti, posljednje pomazanje, napokon i sakramentalnu ženidbu…”
“Patareni su uopće odbacivali i hulili crkvene redove, te su nijekali, da je Isus postavio episkope i arhijereje… Svećenstva pravog ne bijaše u njih, pošto je svaki savršen član smio naučiti i širiti svoju vjeru.”
“Bogoslužje bijaše u patarena i bogumila veoma jednostavno. Patareni su odbacivali crkve jer da se Bog ne štuje rukom ljudskom. Ne treba Bog zidanih zgrada, za štovanje Boga koji se može svugdje častiti. Hulili su krst, nazivajući ga “vješalom”; jer kako se može kršćanin drvu križa klanjati, na kojem židovi razapeše sina Božijeg?… “Zbacivali su nadalje kipove i rugali se kršćanima, što im se klanjaju; isto tako su osuđivali i ures u crkvi, sjajne odjeće (svećenika) i posude ckrvene. I svetu vodu mrzili su kao otrov…” Služba Božija bješe što jednostavnija, a sastojala se od molitve gospodnje ‘otče naš’, koja je bila jedina njihova molitva, od čitanja ulomaka iz Svetoga pisma Novog zavjeta, od propovijedi i blagoslova” (Sve navedeno u tekstu odnosi se na ono u čemu se dvije vjere slažu i što odbacuju).

“Islam: “Bog je jedan, Isus (Isa) je njegov poslanik, jednako priznat kao i Muhamed. Nije anđeo, ali kod Boga, kao Njegov poslanik, u većem je rangu od samih anđela (meleka), jer ovi nisu izloženi iskušenjima kao Božiji poslanici koji su obični ljudi pak ipak savršeni – bez grijeha. (Shvatanje Isusa na ovaj način, kao čovjeka, razumije je i prirodnije bilo za bogumile koji su ionako sve prirodno shvatili.
(Isusova nauka jednako je božja kao i Muhamedova, a u Evanđelju (Indžil) jednako priznata Božija knjiga kao i Kur'an). Vjerovati u Božije učenje onako kako ga je Muhamed, odnosno, Isus “predao ljudem” bez naknadnih crkvenih svojstava i formalnosti, glavno je i osnovno i u islamu i u bogumilstvu. I islam i bogumilstvo odbacuju krštenje. Vjeruje se razumom i srcem i to je glavni preduvjet za pripadnost vjeri pred Bogom. Islam ne priznaje ni svjetovni brak, jednako kao ni bogumili. Dogovor i govor, između muškarca i žene, i kod jednih i kod drugih, sklapa muž i žena a ne sakramentalni blagoslov. U Kur'anu je izričito navedeno da u islamu nema sveštenstva. Svaki musliman je pozvan da sam čuva i propovijeda vjeru. Svaki musliman može obavljati molitvu sam bez bilo kakvih sveštenika. Bogomolje bez kipova i slika, a naročito slika i kipova Božijih, jer On nema lika ni oblika, niti je i na što nalik. Krst kao simbol kršćanstva mrzili su u ono vrijeme jednako i Osmanlije (muslimani) i bogumili. Uz to treba naglasiti da su bogumili strogo odbacivali jedenje svinjskog mesa, baš kao i muslimani.

Zbog toga, dolazak Osmanlija tj. islama, na prostor Bosne, gdje su živjeli bogumili, predstavljao je potpuno shvatljiv psihološki momenat i prekretnicu za prelazak bogumila na islam.