Desetljeća medijske propagande protiv SDA, usitnjavanje bosanske politike, neprirodni politički savezi, djelomična podrška međunarodne zajednice i rezultati izbora u Bosni i Hercegovini smanjili su zaštitnu sposobnost stvarnih političkih predstavnika bošnjačkih nacionalnih interesa. Razvoj ove situacije potaknuo je vodstvo Naše stranke na pomisao da je napokon vrijeme da se ispune politički i ideološki ciljevi koje je stranka postavila.
Dugoročni ciljevi i dublje motivacije Naše stranke za postojanje stranke nikada nisu bili ozbiljno dovedeni u pitanje od strane lokalnih medija, već samo ponekad otkriveni u neopreznim izjavama članova Naše stranke, posebno osnivača ili mislilaca poput Tarika Haverića ili Bojana Bajića, prvog predsjednika Naše stranke. Podsjetimo, Bajić je svojedobno Našu stranku najavio dijelom vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo, koja ne bi uključivala SDA kao pobjednika na izborima, nazvao povijesnim trenutkom.
“Ako Sarajevo uspostavi vladu bez SDA, možemo reći da su ovi izbori revolucija. Tada će se stvari promijeniti. Vjerujem da će kula nacionalizma i pohlepe biti uništena”, kliktao je Bajić, najavljujući ono što se ovih dana dešava u Mostaru.
S druge strane, postoji simptom da je bivši predsjednik Naše stranke namjerno upotrijebio riječ puč, jer bi se puč mogao i trebao nazvati onim što je Naša stranka učinila prvom prilikom kada je riječ o položaju i određivanju vladinih poslova. Važno je shvatiti da stvarni razlog “pučeva” u Sarajevu ili Mostaru, kako tvrdi Bajić, nije moral, već uglavnom nacionalna priroda. Prije gotovo deset godina i sam Bajić prilično je otvoreno napisao ovo pitanje u svom tekstu “Perspektive bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u BH Danima.
U njemu je izrazio svoje mišljenje da je bošnjačka politika, nakon stotinu godina teškoća i postojanja na rubu opstanka, napokon imala nekoliko pobjedničkih mogućnosti, od kojih su dvije bile glavne – Bosna i Hercegovina kao zemlja Bošnjaka i Bosna i Hercegovina kao multietnička zemlja. Bajić tvrdi da bošnjačka politika izričito podržava ovu drugu opciju, dok na temelju nje provodi politiku prve opcije. Bajić je za ovu tvrdnju, kao i za stratešku prednost Bošnjaka općenito, vidio dokaze za većinu bosanske demografije koja brzo postaje apsolutna, a to je posebno vidljivo u populacijskom, urbanom i industrijskom bazenu u geografskom središtu Bosne i Hercegovine. Sukladno tome, Bajić je nedostatkom ponašanja srpske i hrvatske politike nazvao prepuštajući se centru, oni se izoliraju i djeluju na periferiji države, uskraćujući sebi priliku da spriječe ostvarenje Bosne i Hercegovine kao bošnjačke države. S tim u vezi, kao i u prethodnom tekstu, “Nova srpska politika u BiH – tri opcije srpskobosanske politike”, Bajiću je važno pitanje bilo pronaći model kako zaštititi interese ljudi i spriječiti da BiH postane bošnjačka država.
Sličnost između problema koje Bajić postavlja, kao i rješenja koja je postavio, nevjerojatna je s praktičnom politikom koju Naša stranka vodi od tada. Pod sloganom borbe za multietničko društvo, Naša stranka usredotočila se na pokušaj preuzimanja vlasti u Kantonu Sarajevo, dok je izvan Sarajeva djelovala samo u regijama kojima dominiraju Bošnjaci, često u ulozi trojanskog konja. Za Našu stranku prioritet je utjecati na procese formiranja vlasti tako da ih može, ako se ne zaustavi, barem usporiti ili usmjeriti i oblikovati na neopasan način prema interesima Srbije ili Hrvatske u Bosni i Hercegovini.
Zbog ove demografske stvarnosti, Naša stranka svoje ciljeve može postići samo trajnom kontrolom i usmjeravanjem bošnjačkog narativnog i političkog diskursa, kroz formiranje književnih obrazaca, bošnjačke političke hemije i svjetonazora. Shvativši nemogućnost javnog podržavanja tih ideja, Naša stranka je odlučila sakriti svoju borbu za slabljenje bošnjačkih nacionalnih pozicija iza crte bojišnice, kroz “multietničku državu” koju ne koče “nacionalni problemi” i “pravedniju” društvo”.
Uz to, svjesna ograničenja svoje izborne jedinice, čak i pod takvom krinkom, Naša stranka razumije da je najbolji način za postizanje svojih ideoloških ciljeva pronaći ključne saveznike. Pravilo, prvo među onim što je poznato kao ljevičar zbog neuspjeha SDP-a, te između manjih i čestih stranaka s nediscipliniranim i pohlepnim strankama koje nemaju nikakvu ideološku ili nacionalnu pozadinu, poput Konakovićevog NIP-a.
O tome kakvi su stvarni svjetonazori i šta su istinske želje ključnih kadrove ove stranke, mogli smo svjedočiti mnogo puta, i to baš kroz političko djelovanje i izjave njenih više ili manje uglednih članova. Bili su to otvoreni pozivi da se spriječi da Sarajevo postane “bošnjački mainstream”, tvrdnje da su ubice i branitelji Mostara u “pet” deka, negiranje čistoće borbe ARBiH za Bosnu i Hercegovinu i osporavanje antifašističke prirode borbe protiv agresije, insistiranje stranačkih ideologa na zahtjevu da se promijeni izvjesni nepoćudni bošnjački “kulturni kod”, zagovaranje “zajedničkog jezika”, problematizacija uvođenja nastavnog predmeta “bosanski jezik”, nazivanje agresije na Bosnu i Hercegovinu “ratnim dejstvima”, pa čak i problematiziranje termina agresija tvrdnjom da za takvu karakterizaciju rata navodno nema dovoljno čvrstih dokaza, nazivanje zastava Armije RBiH ratnim zastavama, nazivanje događaja poput onih iz Dobrovoljačke ulice od 3. maja 1992. godine ratnim zločinom, pokušaj davanja naučnog kredibiliteta negatorima genocida u Srebrenici, forsiranje termina kakvi su “islamizacija” i “bošnjakluk”, pokušaj kriminalizacije šehida Mustafe Busuladžića, kao i drugih značajnih bošnjačkih ličnosti iz perioda Drugog svjetskog rata, iskazivanje otvorenog (auto)šovinizma od uglednih (bivših i sadašnjih) članova i tako dalje, i tako gore.
Od takve političke organizacije i osoba sa takvim svjetonazorima moglo se i očekivati da pod krinkom borbe protiv “nacionalizma” pomognu nacionalističkom HDZ-u da opet dobije gradonačelnika u Mostaru te da takvu sabotažu prikazuju još i kao svoju principijelnost. U tom smislu se oglasila i Boška Ćavar, vijećnica Naše stranke u Gradskom vijeću Mostara, i to nakon što je uz pomoć njene stranke za gradonačelnika Mostara izabran HDZ-ovac. “Moja prijateljica i kolegica Irma Baralija, ostale odane principima i našim glasačima #Našastranka”, napisala je Boška Ćavar.
Istini za volju oni i nisu rodonačelnici takve podle zamjene teza već samo prate uspostavljeni modus operandi radi kojeg je i SDP 2008. godine svojom “suzdržanošću” prepustio mjesto gradonačelnika Mostara HDZ-ovom Ljubi Bešliću.
U pitanju je vrlo opasna politička ideja gdje se pod parolom borbe protiv “nacionalista iz SDA” spremno i na otvorena koketiranja, saradnju pa čak i političko asistiranje velikosrpskom i velikohrvatskom šovinizmu. Za baštinike ove ideje ne postoji nacionalizam osim onoga bošnjačkog koji se ogleda u svemu vezanom za Bošnjake, naročito u političkoj artikulaciji bošnjačkih interesa. Uloga pete kolone srpskohrvatske politike logična je koliko i neizbježna za stranke, osobe ali i glasače koji negiraju čak i da postoji nešto poput državotvornih bošnjačkih interesa, a ako i postoji nije moralno superiorno srpskim ili hrvatskim separatističkim interesima i željama.
Ponovimo još jednom, priroda političke ideologije i prakse Naše stranke nije etička nego etnička, a cilj joj je promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese, i to kroz pokušaj onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka, a zatim kroz političke i kulturološke zahvate nad bošnjačkom većinom. Ti zahvati tiču se prije svega pokušaja da se ponište politički i kulturološki efekti demografske dominacije bošnjačke većine u Bosni i Hercegovini.
