Tokom četverogodišnje opsade Sarajeva unutar opsadnog prstena živjelo je oko 250 000 građana Sarajeva različitih nacionalnosti. Svi su oni zajedno trpili teror i razaranje srpskog agresora, koji nije birao ciljeve i metoda u izvršenju svoga terorističkog čina. Pod takvim okolnostima, unutar Sarajeva su se pojavili i lokalni moćnici koji su zloupotrebljavali teško stanje i sprovodili strahovladu. Časna odbrana Sarajeva od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine niti jednog momenta nije došla u pitanje, ali pojedini elementi unutar redova ARBiH terorisali su stanovništvo svih nacionalnosti. Takva kampanja završila je zločinom na Kazanima gdje su stradali deseci nevinih stanovnika glavnog grada – pretežno Srbi. U godinama nakon rata postojala je određena konfuznost u odnosu spram Kazana, proistakla iz sudara dvije naizgled suprostavljene činjenice: one o prirodi rata, koja pravednost nesumnjivo dodjeljuje braniocima Sarajeva i one o počinjenim zločinima koje su počinili pojedinci iz redova branilaca Sarajeva.
Prema podacima Istraživačko – dokumentacionog centra u Sarajevu, najviše Srba u toku rata je stradalo u općini Centar, njih 465, a u drugim sarajevskim općinama taj broj je znatno manji. Njihova smrt bila je mahom izravna posljedica borbenih djelovanja – granatiranja i snajperske vatre sa položaja Vojske Republike Srpske. Svakako da ovakve brojke daju realnu sliku o zločinima nad Srbima, a ne brojke koje su dolazile iz političkih krugova RS-a o tobožem stradanju 8 000 sarajevskih Srba i nekoliko desetina logora za njih unutar Sarajeva, što je besmismisleno i neutemeljeno. Što se tiče Kazana, zvanični sudski podaci govore o 29 žrtava pronađenih u jami, ali se ne može isključiti da bi broj mogao biti i veći. Naravno, i pored činjenica sa kojim se raspolaže srpska propaganda se ne libi da navede cifru od preko 200 stradalih Srba na Kazanima. Bez obzira na sve navode ne postoji nešto što bi zločine pojedinaca nad srpskim civilima Sarajeva razlikovalo od zločina počinjenih na teritoriji pod kontrolom drugih oružanih formacija, u prvom redu VRS i HVO, uz neoborivu tvrdnju da probosanska strana nije imala sistematski plan istrebljenja i progona drugih naroda, kao što je to imala srpska i hrvatska strana u BiH. Pored toga, od suštinskog je značaja i podatak da na teritoriji koju je kontrolisala ARBiH nikada nisu donošeni diskriminatorni zakoni protiv drugih naroda.
Već prvih mjeseci opsade u Komandi 1. korpusa ARBiH preovladalo je mišljenje da se čim prije mora obračunati sa neposlušnim i ekstremnim elementima korpusa. Pristupilo se uvođenju discipline i eliminacijom elemenata 1. korpusa ARBiH koji su se otrgnuli kontroli. Još u oktobru 1992. godine Jusuf Prazina zvani Juka, sa 200-njak svojih najvjernijih ljudi se odmetnuo na planinu Igman. Tako jedan od najzaslužnijih ljudi za odbranu Sarajeva u prvim mjesecima agresije postaje državni neprijatelj. U januaru 1993. godine ARBiH kreće u prvu akciju obračuna sa nepoželjnim kadrom. Nakon što je Jukina grupa razbijena na Igmanu, on sa 29 svojih preostalih ljudi bježi i uspostavlja veze sa HVO u Hercegovini i postaje jedan od njihovih pripadnika. Daleko veći problem je bio sa 9. motorizovanom brigadom, tačnije zamjenikom komandanta Ramizom Delalićem i 10. brdskom brigadom, tačnije komandantom Mušanom Topalovićem. Među stanovnicima Sarajeva, naročito stanovnicima Bistrika i okolnih mahala, naročit je strah bio prema Mušanu Topaloviću Caci. Kako je vrijeme odmicalo, sve više neuračunjivi Caco često je odlazio na Kazane, pri tome zabranivši pristup tom lokalitetu bilo kome drugom osim uskom krugu svojih najodanijih ljudi unutar 10. brdske brigade. Unutar istražnih krugova sve je više preovladavao strah da se na Kazanima događaju radnje koji kaljaju ugled branilaca Sarajeva te ARBiH u cijelini. Ipak, kada se prikupilo dovoljno informacija za pokretanje postupka, izdata je naredba da se hajdučija zaustavi po svaku cijenu i da se komandant 10. brdske brigade Mušan Topalović i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade Ramiz Delalić Ćelo uhapse, a odmetnuti dijelovi njihovih jedinica stave pod kontrolu i vrate u legalni lanac komandovanja. To je od vojnog i policijskog rukovodstva zahtijevao i Alija Izetbegović.
Akcija nazvana “Trebević 2” otpočinje 26. oktobra 1993. godine, a dan ranije naređenje je izdao predsjednik Alija Izetbegović. Grupa od 14 vojnika i policajaca koja je poslana da uhapsi Topalovića biva zvjerski ubijena. Gnusan čin doveo je do likvidacije Mušana Topalovića Cace, ali ipak pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima. Navodno Caco je likvidiran prilikom pokušaja bijega, a tokom sprovođenja iz Komande 1. korpusa ARBiH u zatvor. Krvavi bilans operacije “Trebević 2”, u kojoj je već na samom početkom poginulo 9 policajaca, rječito svjedoči o težini tog zadatka i složenosti uvjeta u kojima je ona izvršena. Među stanovnicima Sarajeva i danas se o toj akciji isprepliću legende proizašle iz laičkog razumijevanja zadataka te vrste. Objavljivanje nalaza komisije formirane po nalogu Predsjedništva RBiH, a na čijem čelu se nalazio Nijaz Duraković, o toku operacije “Trebević 2”, dovelo bi do stvarnog prikaza akcije i skidanja ljage sa 10. brdske brigade, odnosno većine njezinih pripadnika koji nisu imali ništa sa ovim zločinom.
Za zločin počinjen na Kazanima i okolnim lokacijama osuđeno je 14 pripadnika ARBiH, zatvorskom kaznom u trajanju od deset mjeseci do deset godina. Kazani su u godinama nakon rata ispričali nekoliko potresnih priča. Jedna od takvih je i priča Momčila Šalipura, čijeg je sina i pripadnika ARBiH Predraga Šalipura likvidirala odmetnuta banda na čelu sa Mušanom Topalovićem Cacom: “E, bože, kako je Caco bio dobar momak! Veseo, uvijek spreman pomoći, uljudan. Samo mu daj bubnjeva i gitare. Volio akšamluk kad sjednemo negdje u kafanu… Onda je svog jarana, mog jedinca Predraga, sedam puta ubo nožem, Samir Bejtić mu čeličnom šipkom slomio obje ruke i noge, a Husein Hodžić mu odrezao glavu… A uvijek prije rata kod mene dođe Caco i kaže: ‘Čika Momo, mogul’ opet uzeti auto, trebamo svirati u Neumu’? A ja kažem, ama, uzmi Caco, vozi moj Caco, voooozzziii…”
