Kada je osmanski vojskovođa Mahmud beg stigao pred Jajce, u maju 1463. godine, bosanski kralj Stjepan Tomašević je bježao prema zapadnim granicama Kraljevine Bosne u nadi da će svoj spas naći u Dalmaciji. Usput je zastao u gradu Ključu kako bi se odmorio, ali brzo iza toga stigla ga je osmanska konjica, ne sluteći da se u gradu nalazi bosanski kralj.
Po izvještaju osmanskog hroničara i učesnika pohoda na Bosnu, Dursun bega, pod gradom se zametnula “ljuta bitka i krvavo proliće”, ali je kraljeva pratnja bila potučena i povukla se u grad. Kako je bio jako dobro utvrđen, Osmanlije su ga nastojale zauzeti pomoću paljevine, sakupivši dosta trstike iz obližnje močvare nakon čega su je nabacali na zidine i zapalili. Kada su branioci grada vidjeli šta se sprema, povedeni su pregovori o predaji grada.
Pregovori su okončani tek nakon što je kralju zagarantovan život. Kada je to učinjeno branioci su otvorili kapije grada. Po drugoj verziji, koju donosi hroničar Mihajlo Konstantinović, Osmanlije su prošle grad, ali im je jedan domaći čovjek, vjerovatno bogumil, odao da se kralj nalazi u njemu. Nakon toga Mahmud beg je opsjeo grad i četiri dana ga pokušavao zauzeti, ali bez uspjeha. Nakon što je gradu ponestalo hrane kralj se odlučio predati nakon što mu je zagarantovan život. Konstantinović navodi da je Mahmud beg kralju zagarantovao da mu se neće ništa desiti i o tome je kralju izdao pismo potvrde. Ovome su posvjedočili i osmanski hroničari, Dursun beg i Ašik paša Zade. Sa kraljem se predao i njegov stric Radivoj, trinaestogodišnji sinovac Tvrtko i oko 200 bosanskih plemića. Svi su odvedeni u Jajce.
Saznavši da je bosanski kralj uhapšen, bosanska vojska redom poče predavati utvrde. Prema različitim izvorima, predalo se između 70 i 300 bosanskih utvrda. Mada je sultan Mehmed II el Fatih postigao ogroman uspjeh, ipak nije bio zadovoljan. Razlog je bio zarobljeni kralj, kojem je u njegovo ime Mahmud beg garantovao život. Sultan se bojao da osvojena zemlja neće biti sigurna sve dok je kralj živ. Mehmed je želio da se pod svaku cijenu riješi obećanja, koje je dato u njegovo ime, pa angažira velikog osmanskog učenjaka i muftiju, Perzijanca Ali Bestamia, zvanog “Musafinek” (ljubitelj knjige).
Osmanski sultan nije imao namjeru da poštedi kraljev život pa ga 25. maja 1463. godine pozva u Jajce. Kralj je imao predosjećaj šta mu se sprema pa sa sobom ponese i garantno pismo o poštedi života, koje mu je izdao Mahmud beg. Međutim, kada su se okupili, osmanski muftija Ali Bestami izda fetvu, po kojoj Mehmed II nije obavezan da se drži tog obećanja, pa garantno pismo označi kao nevažeće.
Da bi dokazao valjanost izdate fetve Ali Bestami izvadi sablju iz korica i lično odrubi glavu posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću, pred sultanom Mehmedom II. Italijanski hroničar Benedeto Dei bilježi da je lično sultan Mehmed II odrubio glavu Stjepanu Tomaševiću, njegovom stricu Radivoju, sinovcu Tvrtku i još dvojici bosanskih plemića, na polju kod Jajca, koje je nakon ovog nemilog događaja prozvano Carevo polje. Uporedo sa likvidacijom bosanskog kralja i njegove pratnje, osmanska vojska je napravila pokolj nad preostalih 200 bosanskih plemića koji su se predali.
