Nedaleko od sarajevskog naselja Otes, uz rijeku Željeznicu, nalazi se spomenik koji svjedoči prvoj avionskoj nesreći na Balkanu i začetku avijacije u Bosni i Hercegovini. Službeni naziv kojim se koristi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine glasi: Spomenik palim austrougarskim pilotima u Sarajevu, u naselju Otes. Drugi službeni naziv, kojeg koristi Zavod za zaštitu kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo, glasi: Memorijalni spomenik “Orao”. O samom spomeniku se veoma malo zna. Najpoznatiji tekst objavljen je u “Večernjim novinama” davne 1968. godine, pod naslovom “Svjedok prve avionske tragedije”, a potpisuje ga novinar Munib Alić. On donosi svjedočenje mještanina Otesa Ivana Ćole po čijem sjećanju je opisana tragedija austrougarskih pilota iz 1912. godine.
U evidenciji Zavoda za zaštitu prirodnog i kulturno – historijskog naslijeđa Kantona Sarajevo navedeno je da je avion tipa “Polikarpov” poletio iz vojne baze u Rajlovcu. Međutim, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH nije uvrstila “Orao” na Listu nacionalnih spomenika iz razloga što je sama verzija priče diskutabilna iz razloga što je prva serija sovjetskog aviona “Polikarpov” proizvedena tek početkom dvadesetih godina XX stoljeća, a za nesreću je navedeno da se zbila 1912. godine. Također, niko ne navodi datum polijetanja i on ostaje nepoznat. Pretpostavke su da je do nesreće došlo uslijed redovne obuke, na osnovu čega možemo zaključiti da je dan morao biti lijep, jer se obuka nikada nije odvijala po lošem vremenu. Pored austrougarskog narednika iz porodice Habsburg, u avionu se nalazio i poručnik iz Bosne. Prema svjedočenju Ivana Ćole, njihova imena su se nalazila na crnoj mermernoj ploči, ispisana zlatnim slovima, sve do Drugog svjetskog rata, kada je ploča uništena. Međutim zvaničnih podataka o ploči i sadržaju natpisa nema. Gotovo je sigurno da se jedini spomen dvojice pilota nalazi u bečkim vojnim arhivima, gdje i možemo saznati ime prvog bosanskog pilota. Obzirom da je svjedok naveo da je austrougarski oficir tj. poručnik bio bosanskohercegovačkog porijekla, dok je drugi član posade nosio niži čin, podoficirski tj. narednik, i to iz porodice Habsburg. Ukoliko je stvarno bilo riječi o obuci, onda bez sumnje možemo zaključiti da je poručnik Bosanac podučavao narednika iz porodice Habsburg pilotskim vještinama. Sasvim je sigurno da je Bosanac uživao veliki ugled među pilotima u rajlovačkoj bazi, dok mu je povjeren život jednog Habsburgovca, tj. člana vladarske porodice.
Svjedok navodi da se avion srušio u njivu Ragiba Bakarevića, mještana naselja Otes. Međutim, spomenik nije napravljen na mjestu nesreće već na posjedu Nijaza Hamamdžića. Izgrađen je po nalogu majke poginulog austrijskog pilota iz porodice Habsburg. Spomenik je danas potpuno zapostavljen i orastao šibljem, dok je prvobitno bio ograđen lancima povezanim sa četiri kamena stupa sa kupastim završecima, od kojih su ostala samo tri, dok je zadnji gotovo u potpunosti izvaljen. Napravljen je od grubo tesanog kamena sedre kako bi se dobio privid zemlje u koju zaranja orao raširenih krila izvajan od armiranog betona. “Orao” je u padu, desno krilo mu je podignuto, uhvaćeno u grč, kao da bjesomučnim trzajima želi samo podići propadajuće tijelo nazad u toku suđene visine. Lijevo krilo je slomljeno, opruženo ka zemlji, odnosno, gotovo cijelom dužinom zalijepljeno za sedrenu piramidalnu osnovu. Glava orla potpuno je klonula, kao da ju je slomljeno krilo povuklo za sobom. Uslijed nemara ljudi, velikih vrućina i snjegova, oštećenja su veoma velika. Na mnogim mjestima “Orao” je dobro orunjen i istrgan, do te mjere da su iskočile i željezne šipke kojima je beton armiran.