U red jedne od najvažnijih vlastelinskih porodica Kraljevine Bosne spadali su i Sankovići – moćna porodica koji je svoj uspon doživjela u drugoj polovini XIV stoljeća, kada su se njihovi teritorijalni posjedi nalazili na prostoru gornjeg toka rijeke Neretve, nedaleko od Konjica i Glavatićeva, gdje im se nalazio i dvor u Zaboranima. U vrijeme bana Stjepana II Kotromanića postepeno se šire prema jugu i ovladavaju južnim prostorom srednjovjekovne Bosne – Nevesinje sa Komskom župom, Zagorje, Dabar, Popovo polje, zemlje u primorju te župe Konavle i Vitaljina. Zbog veoma aktivnih odnosa sa susjednim Dubrovnikom posjedujemo njihov jasan historijat sve do prve decenije XV stoljeća, kada je preminuo njezin posljednji poznat predstavnik.
Ime prvog poznatog velikaša Sankovića bilo je Dražen Bogopanec, koji se u izvorima javlja 24. maja 1306. godine. Uslijed nedostatka izvora teško je ustanoviti ko je zapravo bio Dražen, ali se zna da je bio jedna od uglednijih osoba srednjovjekovne Bosne. Poznato je i da je njegovu vlast priznavao veći broj ljudi koji su ponekad pljačkali po Humu, a jedne prilike meta su bili i stanovnici Dubrovnika. Kasnije dubrovački putopisci za Dražena navode da je bio knez Nevesinja i da je gospodario tim krajem. Druga poznata lično, a koja je ujedno i nadmašila Draženovu slavu, bio je njegov sin Milten Draživojević koji se smatra i rodonačelnikom porodice Sankovića. Niti o njemu nema puno podataka ali je indikativno da se prvi puta spominje kao svjedok na povelji bana Stjepana II Kotromanića iz 1332. godine. Kao vojskovođa je u banovo ime zajedno sa italijanskim namjesnikom Rugierom učestvovao u osvajanju oblasti od Neretve do granice sa Dubrovnikom, koje su kasnije pripojene Bosni. U maju 1335. godine Milten i njegov sin Sanko su smatrani ljudima bosanskog bana. Međutim, uslijed političkih okolnosti u jednom periodu su bili saveznici srpskog vladara Dušana. Ne zna se kakve su posljedice zbog toga snosili, ali obzirom da se ponovo u izvorima javljaju kao važni banovi ljudi, to dovoljno govori o njihovoj moći i značaju za bosansku državu. Milten se posljednji put spominje 1343. godine, a nadživjeli su ga sinovi Sanko i Gradoje, te kćerka Radača.
Najstariji Miltenov sin, Sanko Miltenović se u izvorima kao plemić bosanskog bana javlja među dubrovačkim građanima 1348. godine. U povelji bosanskog bana Tvrtka 1366. godine naveden je među prvim dvorskim dostojanstvenicima, što upućuje na njegov politički značaj. Međutim, već krajem iste godine se pobunio protiv bana, sasvim sigurno u kontekstu pobune Tvrtkovog brata Vuka. Ipak, pobuna nije ostavila loše posljedice po Sankoviće, tako da je do pomirenja došlo već sredinom 1367. godine. Prevrtljivost Sanka došla je do izražaja već naredne godine, kada je on prišao srpskom županu Nikoli Altomanoviću i napustio bana Tvrtka. U želji da Sanka pomire sa banom, intervenisali su Dubrovačni čiji je Sanko bio građaninom, iz razloga što su ga smatrali “prirodnim gospodarom” bana Tvrtka, ali i iz lične koristi jer je takav odnos išao na štetu dubrovačke trgovine. Početkom januara 1369. godine Sanku su uputili poslanika sa naumom da ga nagovore da se pomiri sa Tvrtkom, “pošto će mu to izmirenje služiti na čast i korist”. Na osnovu kasnijih izvora možemo zaključiti da je Sanko napustio srpskog župana kada je on napao Dubrovnik. Tada se navodno stavio na čelo bosanske vojske koja je branila grad. Prema nekim izvorima u toj bici je i poginuo, ali se pouzdano zna da je umro 17. jula 1372. godine. Pred kraj svoga života držao je zemlju od gornjeg toka Neretve do morske obale, uključujući Trusinu te Dabarsko i Popovo polje.
O drugom sinu Gradoju nema puno podataka, osim da je jedno vrijeme bio župan u Nevesinju i Trusini kod Stoca, te da je 1362. godine završio kao zarobljenih hrvatskog bana Nikole. Njegova sestra, odnosno Milteova kćerka, Radača bila je udata za vlastelina Nenca Čihorića iz Veličana u Popovom polju. U Veličanima, kod manastira Zavale, sačuvan je i njezin stećak sa natpisom.
Poslije Sankove smrti upravu nad oblastima porodice preuzeo je njegov sin župan Bjeljak. Njegovo ime prvi puta u izvorima susrećemo 1363. godine, a zatim se redovno javlja kao svjedok na poveljama kralja Tvrtka I. Kotromanića iz 1378, 1389. i 1390. godine. Za razliku od svoga oca do kraja života je ostao vjeran vladaru Tvrtku I. Njegova vjernost došla je do izražaja 1373. godine kada je Tvrtko oteo plodnu dolinu Konavla od Balšića 1373. godine, a među prvim kandidatima za novog gospodara javljaju se upravo Sankovići. Posjedovanje Konavla dodatno je obogatilo njihovu blagajnu i približilo ih starim prijateljima – Dubrovčanima. Ipak, i pored dobrih odnosa, koje je naslijedio od svojih predaka, Bjeljak je imao problema sa svojim ljudima koji su i dalje pljačkali Dubrovčane. Ipak, ne želeći rizikovati dobre odnose u pregovorima koji bi bili nepovoljni po Dubrovčane, iz razloga što su preko Bjeljakovih posjeda prolazili vitalni trgovački putevi, 1390. godine su mu poklonili kuću u gradu. Poslije smrti kralja Tvrtka I u martu 1391. godine, Bjeljak sa bratom Radičem odlučuje prodati Konavle i Vitaljinu Dubrovniku. Ipak, zbog “ljubavi i prijazni s gradom Dubrovnikom” koju je imao njihov otac, odlučeno je da se Konavle i Vitaljina poklone Dubrovniku 15. aprila 1391. godine, ali uz godišnju naknadu od 1 000 perpera. Mjesec dana kasnije, vojvoda Radič je dočekao dubrovačke poslanike u dvoru u Zaboranima, te im je 15. maja potvrdio slobodu trgovine. Tokom pregovora o predaji zemljišta Dubrovčani su zahtjevali da im dobijeno mjesto potvrdi i bosanski kralj Dabiša sa vlastelom, ali su 1404. godine vojvodi Sandalju pričali da je tada vojvoda Radič obećao isposlovati da “Bosna” potvrdi prodaju Konavla. Taj propust je Dubrovčane skupo koštao, ali su svakako gore prošli Sankovići. Zbog svog samovoljnog akta i neovlaštene prodaje državnog zemljišta izgubili su svoje posjede i ranije stečeni ugled. Kralj Dabiša je na državnom saboru naredio vojvodi Vlatku Vukoviću i knezu Pavloviću da ih kazni. Njih dvojica su sa bosanskom vojskom u decembru 1391. godine zauzeli Konavle i podijelili ga. Radiča su zarobili dok je Bjeljak već tada bio mrtav, jer su mu Dubrovčani u maju 1391. godine poslali svog doktora da se liječi. Svi prijašnji posjedi Sankovića podijeljeni su između Kosača i Pavlovića – porodicama koje su u političkom pogledu zamijenile porodicu Sankovića.
Osjećajući odgovornost za njegovu sudbinu, Dubrovčani su aktivno radili na tome da Radič, kao njihov “svepošteni i mnogoljubljeni prijatelj” bude oslobođen. Oslobođen je tek u maju 1398. godine što se podudara sa dolaskom na vlast novog bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Ipak, njegov značaj je znatno opao – niti je poznato koji su mu posjedi vraćeni a ne pojavljuje se niti kao svjedok na povelji od 15. januara 1399. godine, u kojoj Ostoja Dubrovčanima potvrđuje ustupanje Slanskog primorja. Obzirom da je ovaj posjed nekada bio pod vlašću Sankovića, Radič je zamjerao Dubrovčanima što mu nisu pomogli vratiti te posjede. Želeći sa njim ostati u dobrim odnosima pozvali su ga u svoju kuću u Dubrovnik, gdje su mu 23. avgusta 1399. godine dodijelili titulu dubrovačkog plemića. Očito zadovoljan kompenzacijom zamolio je bosanskog kralja da Dubrovniku ustupi njegova sela Lisac u Primorju, sa svim pripadajućim selima i zaseocima, međama, vodama, šumama i pašnjacima “u vijeke vjekova”.
Radič poslije sređivanja odnosa sa kraljem očito bio u dobrim odnosima, čemu svjedoči činjenica da se javlja kao svjedok povelja izdatih 1400. i 1404. godine. Kada je Ostoja zaratio sa Dubrovnikom i tražio povratak posjeda, Radič je stao na stranu bosanskog kralja. Radiču je smetao loš status u bosanskom društvu u kojem su prevlast imale porodice Hrvatinića, Kosača i Pavlovića te se u ratu pojavljuje kao jedan od glavnih komandanta bosanske vojske pod čijom je komandom bilo oko 8 000 vojnika. Prvi napadi bosanske vojske bili su upravu usmjereni na “Nove zemlje”, tj. na one posjede koji su u prošlosti pripadali Sankovićima. Dubrovčani su mu uzalud slali pisma podsjećajući ga na dobre odnose iz prošlosti i pomoć koju su mu pružali, ali se on pravdao da sve čini po nalogu bosanskog kralja. Iako je bosanska vojska na početku rata djelovala koordinirano, ubrzo je došlo do političkog rascjepa. Polarizirana bosanska vlastela se ubrzo okrenula protiv bosanskog kralja kojeg je do tada podržavala. Padom Ostoje pao je i Radič. Poslije maja 1404. godine zarobio ga je Sandalj Hranić i zaplijenio njegovu zemlju. Vjeruje se da je odveden kao zarobljenik u neki Kosačin grad na Drini, poslije čega se više ne javlja u izvorima. Pretpostavlja se da je umro naredne 1405. godine, jer je tada vojvoda Sandalj Hranić sa bratom dobio onu kuću Dubrovniku koja je pripadala Sankovićima.