Najveći dio stambenih, gospodarskih i poslovnih građevina u srednjovjekovnoj Bosni su podigle domaće zanatlije – zidari i tesari, poznati pod nazivom đunđeri. Naravno, tada veliki broj ljudi, koji je živio na selu, nije sebi mogao priuštiti profesionalnog zidara ili tesara, tako da je i ogroman broj građevina, naročito na selu, izgrađen od strane domaćeg stanovništva. Samim time niti tehnika izgradnje u vrijeme srednjovjekovne Bosne nije imala pretjerani značaj i kvalitetu. Postojao je i određeni broj spretnijih, samoukih, “majstora” koji su na taj način sebi priuštili sekundarni izvor prihoda, na način da su ih ostali seljani zvali da im, za male novce, izgrade određenu brvnaru, luburu, šeperu, bondruk ili neku drugu sporednu građevinu. Time je i određeni broj samoukih radnika postigao profesionalno znanje. Bitna karakteristika u srednjovjekovnoj Bosni je bila i ta da se ovaj zanat prenosio sa generacije na generaciju i smatralo se uvredom ukoliko sin ne naslijedi ovo zanimanje. Zabilježeni su i slučajevi kada je čitavo muško stanovništvo sela bilo orijentisano prema ovom zanatu. Takvi slučajevi su zabilježeni u mjestima Osat u istočnoj Bosni i na području Posušja u zapadnoj Hercegovini. Graditelji su tokom srednjovjekovne Bosne nosili raznovrsna imena. Tako u spisima susrećemo nazive: murarius (zidar), petrarius (kamenar), lapicida i tagliapetra (klesar ili kamenorezac), marangonus (drvodjelja), magister (majstor).
Najpoznatiji imenom poznati graditelj – zidar u srednjovjekovnoj Bosni je “moistor Braja”, koji je u drugoj polovini XII stoljeća, prema natpisu pronađenom kod trebinjskog mjesta Grda, sazidao grobnicu. Nešto mlađi je Draže Ohmučanin, graditelj grobnice velikog sudije Gradiše, iz epohe bana Kulina u blizini Zenice. Obzirom da su u spisima iz srednjeg vijeka bosanski majstori navođeni pod nazivom “moistori”, gotovo je sigurno da je mjesto “Mošitre” (Moštre) kod Visokog bilo mjesto prebivališta ogromnog broja bosanskih graditelja. Prema osmanskim defterima iz prve polovine XV stoljeća, mještani sela Hodidjed su bili oslobođeni plaćanja poreza, iz razloga što su zbog odličnih sposobnosti u izgradnji i popravci bili zaduženi za održavanje tvrđave grada. Na osnovu ovakvih podataka možemo sa sigurnošću tvrditi da su osnov bosanskog graditeljstva činile domaće zanatlije. Ipak, podataka o njima nemamo puno. Domaći graditelji samo su rijetko spomenuti u očuvanim izvorima. U Dubrovačkom dokumentu iz 1349. godine se spominje majstor Ivan iz Trebinja koji je radio na popravci franjevačkog samostana u Dubrovniku. Također, u dokumentu iz 1391. godine spominje se kamenar Ratko iz Bosne koji je jednom Dubrovčaninu poslao čeono kamenje za izgradnju kuće. Novi spomen bosanskih graditelja, na osnovu dubrovačkih spisa, imamo u godini 1444. kada se majstor Radoslav Bogosalić iz Foče obaveza da će Dubrovčaninu Damjanu Sorkočeviću sazidati kuću u Uskoplju. Prodorom Osmanlija na naše prostore početkom XV stoljeća, a naročito nakon pada Kraljevine Bosne 1463. godine veliki broj bosanskih majstora se sakrio u dalmatinsko primorje i tamo nastavio raditi. Takvi su Radovan Radoslavić iz Jajca koji je u periodu od 1451. do 1453. godine radio u radionici Jurja Dalmatinca u Šibeniku. U Zadru se spominju drvodjelje (marangoni): Grguj Jurjević iz Bistrice (1468. godine) i Radoslav Bošnjak (1477. godine). Oskudni izvještaji pokazuju i da su pojedini bosanski mladići odlazili na školovanje za zidara, klesara i tesara u važne primorske centre. Miloslav, sin Bogojev, iz Popova polja, primljen je 1326. godine na zanat kod dubrovačkog majstora Bonificija. Neki Pribija Dobromistić iz Trebinja je 1335. godine počeo zanat učiti kod Boška Radmilovića. U izvještaju dubrovačkih učitelja za godinu 1397. godine navodi se Radoslav Pribisalić “iz Bosne koji je upisao zidarski zanat u trajanju od 8 godina”. Poznati dubrovački majstor Ratko Brajković, navodi da je 1436. godine na izučavanje zanata primio dječaka Stanca iz Bosne, sina Radila Stojšića iz Nevesinja u trajanju od 10 godina. U Splitu su učili: Petar Prvičić iz Livna (1467. godine), Ivan Draganić iz Posušja (1470. godine), Juraj Gradomilović iz Vesele Straže kod današnjeg Bugojna (1455. godine). Drugo značajno mjesto gdje su bosanski majstori učili je bio Zadar.
Pored toga što su bosanski majstori odlazili na školovanje i rad u u primorske gradove, i radnici iz Dubrovnika su dolazili na rad u Bosnu i Hum. Najstarija vijest o prisustvu dubrovačkih graditelja u Humu potiče iz 1314. godine, kada je dubrovačko Malo vijeće zbog ratnih sukoba izdalo zabranu da nijedan dubrovački zidar, kamenar ili krečar ne smiju ići na rad u “Slavoniju”, tj. u Hum i Srbiju. Obrad Hvaljenov iz Bara, nastanjen u Dubrovniku, Hranisav Sirakov, Bratoslav Marinković, Milčen Radostić, Juraj Bjelmušević i neki Italijan iz Padove su 1330. godine sa bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem sklopili ugovor kojim su se obavezali da će u Humu sazidati “neke objekte od velikog značaja”. Ban Stjepan se obavezao da će majstorima platiti mjesec dana unaprijed i da će im obezbijediti troškove za hranu i putovanje. Godine 1388. kamenar Bogoslav Jugončić se obavezao da će kralju Tvrtku I Kotromaniću sazidati cisternu u Bosni. Velike građevinske poslove obavljali su Dubrovčani posebno u Srebrenici. Prema jednom ugovoru iz 1413. godine kamenari Božitko Bogdanović i Ivan Petrović su tamo dovršili jednu crkvu. Franjevci iz Srebrenice su 1453. godine angažovali Vitka Radosalića, Ivana i Radovana Krvančića da im pale kreč, zidaju crkvu i obavljaju razne druge građevinske poslove. Radič Obradović je 1485. godine sazidao kapelu sa kamenim svodom u crkvi sv. Marije u Srebrenici. Jedan dubrovački kamenjar otišao je 1413. godine u Hum kod Sandalja Hranića, a i bosanskom velikašu Vukašinu Zlatonosoviću je 1428. godine ponuđena izgradnja jedne cisterne. Iz ovoga vidimo da nisu samo bosanski vladari angažovali dubrovačke graditelje nego i brojni velikaši.
