Jučerašnje “ćaskanje” Dragana Čovića i Milorada Dodika (kao i uvodna riječ Valentina Inzka) s ambasadorima zemalja stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda predstavlja “Arrie format”, odnosno krajnje neformalan način komuniciranja unutar sistema Ujednjenih naroda. Nije, dakle, riječ o sjednici Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj su “gostovali” politički akteri, odnosno “nacionalni lideri” iz Bosne i Hercegovine, nego o neformalnom skupu, debatnom klubu, koji je organiziran na prijedlog jedne članice Vijeća sigurnosti UN-a Rusije. Ovakve debate se organiziraju samo o temema za koje nije postignut konsenzus da se o njima raspravlja kroz formalne mehanizme krovne svjetske organizacije. Da bi neka tema, problem ili događaj, došli na dnevni red Vijeća sigurnosti UN-a, mora proći kroz nekoliko pripremnih faza i pregovora unutar stalnih ili ad hoc komiteta koji pripremaju materijale za Vijeće sigurnosti, odnosno strukturu UN-a.
“Arrie format” kakav je jučer organiziran o Bosni i Hercegovini na inicijativu Ruske Federacije, ne donosi nikakve zaključke, ne stvara nikakve obaveze niti bi se o onome o čemu se raspravlja, trebalo raspravljati u javnosti. U suštini, riječ je o primanju k znanju mišljenja pojedinaca – autsajdera ili organizacija o nekoj temi koju jedna od članica Vijeća sigurnosti UN-a smatra (za sebe) relevantnom. Naprimjer, Bosna i Hercegovina je prije desetak godina bila članica Vijeća sigurnosti i imala je mogućnost da organizira sličnu raspravu o nekom pitanju za koje je smatrala da ga treba raspraviti u ovakvom neformalnom i neobavezujućem formatu.
Naravno da su Dragan Čović i Milorad Dodik sa svojom medijskom i stranačkom pratnjom učinili sve da jučerašnji njihov “nastup” bude percipiran kao obraćanje dvojice državnika Vijeću sigurnosi UN-a i da tako stvore privid svog državničkog statusa i ugleda, kojeg ni jedan ni drugi ne posjeduju. No, njihovo obrćanje, osobito “razjarenog bika” Milorada Dodika, njegov agresivni, uvredljivi jezik i zapaljive poruke, pomogle su ambasadorima najvažnijih država na svijetu da se na neposredan način uvjere o kakvom se sirovom i nevaspitanom političaru radi. Mogli su se ambasadori pet stalnih članica Vijeća siguirnosti UN-a uvjeriti da i onaj drugi Čović, koji ga u svemu tome podržava, bez obzira na umiljatiju i “kultivisaniju” retoriku, ne zaslužuje ništa drugo osim hladnog, uljudnog prezira.
Možda bi na kraju trebalo primijetiti da je format koji je jučer uprililičen na inicijativu ruskog ambasadora u UN-u Vasilija Nebenzja, gotovo identičan onome koji su prije dva mjeseca u Zagrebu upriličili hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković kada su u goste pozvali “nacionalne lidere” iz Bosne i Hercegovine, zaobilazeći članove Predsjedništva BiH. Razlika je u tome što je predsjednik SDA Bakir Izetbegović tada upao o zamku koja mu je postavljena, dok je poziv ruskog ambasadora, na svu sreću, odbio.
(S. A.)
