Tokom cijelog perioda monarhističke Jugoslavije gotovo polovina stanovništva Bosne i Hercegovine živjela je od milostinje preko Ministarstva za socijalnu politiku. Osnovni prehrambeni proizvod je bio kukuruz, od kojeg se pravio hljeb, palenta i kukuruzna kaša, te uljevak od kukuruznog brašna i zelja od repice i koprive, kao najčešće jelo. Tako npr. u izvještaju sreza Gračanica iz 1937. godine stoji: “Seljaci našeg sreza i siromašnog građanstva našeg grada hrani se skoro 100% hljebom od kukuruza i samo u iznimnim prilima kao npr. u svečane dane hljebom od žita, pretežno od pšenice i ječma, a u vrlo malim količinama upotrebljavaju hljeb od raži. Hljeb od kukuruza troše u velikim količinama od prilike na jednu glavu pada 3/4 do 1 kg kukuruza dnevno. Pšenica, ječam i raž u većini slučajeva prodaju i za taj novac kupuju kukuruz, ukoliko su vlastite količine kukuruza nedovoljne za ishranu. Imućniji slojevi građanstva troše skoro podjednako kukuruz i ostale vrste žitarica, a vrlo je malen broj onih koji se hrane isključivo hljebom od pšenice. Od vrsta mesa troše: govedinu, teletinu, jagnjetinu, kozletinu, prasetinu i razne vrste peradi. Spomenute vrste mesa troše seljaci i siromašno građanstvo u vrlo malim količinama, od zgode do zgode, te za vrijeme praznika i raznih slava, a naročito muslimani za vrijeme posta ‘Ramazana’. Stanovništvo grada troši u većim količinama jaja, mlijeko i sve vrste njegovih prerađevina, a seljaci to troše u manjim količinama, jer te artikle donose na pijacu, da za dobijeni novac kupe so, kafu, šećer, gas i ostale potrepštine. Seljaštvo troši šećer u vrlo malim količinama, a umjesto njega koriste pekmez spravljen od voća. Od začina na selu koristi so, crni i bijeli luk”.
