Nakon što je nova američka administracija najavila snažniji angažman u Bosni i Hercegovini, kako bi je barem djelomično oslobodila mehanizama koji sprječavaju njezin razvoj, Rusija je hitno poslala svog ministra vanjskih poslova u regiju. Suočena s novom odlučnošću i konsolidacijom Zapada prema Bosni, Rusija je prisiljena zamijeniti projekciju svog “mekog” utjecaja snažnom diplomatskom intervencijom kako bi osigurala svoje geopolitičke interese.
Umjesto trenutnog ograničenja euroatlantskih integracija, Rusija se sada izričito protivi pridruživanju Bosne i Hercegovine NATO-u. Tokom svog posljednjeg posjeta Bosni i Hercegovini, ruski ministar vanjskih poslova poduzeo je korak bez presedana demonstrirajući slabosti i nejasnoće morfologije države Bosne i Hercegovine, kada je tokom susreta s Miloradom Dodikomu prostoriji bez državnih obilježja, u predgrađu Sarajeva, poručio da se Rusija protivi bilo kakvoj izmjeni Ustava BiH.
Na taj se način Bosna i Hercegovina našla u položaju hladnog rata između velikih svjetskih sila. Nezavidan status naše zemlje uglavnom je posljedica nedostatka unutarnjeg političkog konsenzusa o budućnosti Bosne i Hercegovine, a time i o njezinim vanjskopolitičkim prioritetima. Ovaj politički vakuum ostavio je našu zemlju bez jasno definirane vanjskopolitičke pozicije i izložio nas intenzivnim inozemnim utjecajima, kako globalnim tako i regionalnim. Što se tiče vizije budućnosti naše zemlje i njenog članstva u globalnim savezima, možemo reći da se u Bosni i Hercegovini sukobljavaju dva osnovna koncepta: prvi, za koji se zalažu Sjedinjene Države, Turska, kao i većina europskih članica predvođenih Njemačkom – pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u, a zatim i EU; i drugi, za koje se zalažu Rusija i Srbija, a cilj je da sukob bude zamrznut u Bosni i Hercegovini kako bi ova zemlja ostala trajno talac separatističke politike.
Čini se paradoksalnim da članica NATO-a i EU, po pitanju Bosne i Hercegovine, zagovara ovaj drugi koncept za našu zemlju, pridružujući se tako Rusiji i Srbiji u bloku u izravnom sukobu sa zemljama Zapadnjaci po ovom pitanju. Teza o “jamacima” Mirovnog sporazuma samo je politički zaokret za koji vjeruju da će se ostvariti nakon sto puta ponovljene. Sam pojam “jamca” izmišljen je jer takva odrednica ne postoji u sporazumu. Historijska je činjenica da su Srbija i Hrvatska imale svoje vojne jedinice na svom teritoriju tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Svjesni svojih teritorijalnih težnji, međunarodna zajednica pokušala je prisiliti Srbiju i Hrvatsku da odustanu od svojih zahtjeva prema Bosni i Hercegovini, i to je jedini razlog zbog kojeg se potpisi Miloševića i Tuđmana pojavljuju na papiru Daytonskog mirovnog sporazuma.
Uzroke intenziviranja hrvatske diplomatske ofanzive protiv BiH, kojoj svjedočimo posljednjih godina, ne treba tražiti u promjeni statusa Hrvata u BiH jer se tu ništa nije promijenilo. Tako i teza o marginalizaciji Hrvata u BiH nema za cilj popravljanje političkog statusa Hrvata jer je njihova participacija na svim nivoima vlasti neupitna i zagarantirana Ustavom. Razloge treba tražiti u činjenici da je članstvom u EU Hrvatska unaprijedila svoj međunarodni status te je sada EU ne može politički disciplinirati onako kako je to bilo moguće tokom procesa pristupanja Uniji. Svjesna svog novog statusa i proširenog prostora za politički manevar, Hrvatska nastoji iskoristiti novostečene poluge moći unutar EU kako bi barem dio evropskih lidera uvjerila o neophodnosti formiranja hrvatske teritorijalne jedinice unutar BiH.
Nedugo nakon pristupanja EU, Hrvatska je politička pitanja BiH počela stavljati na dnevni red evropskih političkih foruma, selektivno prezentirajući kompleksne odnose unutar naše zemlje, isključivo kroz usku prizmu hrvatskih političkih ciljeva. Tako je presuda Suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci” spinovana, a zatim reducirana na “slučaj Komšić”, kao i sama reforma Izbornog zakona. Bivša hrvatska predsjednica Grabar Kitarović često je na evropskim forumima govorila o potrebi “političke emancipacije BiH” ili “hiljadama radikalnih islamista u BiH”, baš kao i prvi hrvatski predsjednik Tuđman. Današnji predsjednik Zoran Milanović poručuje da je Bosancima potreban “sapun, pa zatim i parfem” kako bi se “uredili”, te da njegova zemlja ima pravo zadirati u unutrašnja pitanja BiH jer tako štite svoje državljane u BiH.
Za sada, nosioci onoga što bismo kolokvijalno mogli nazvati evropskom politikom argumente Hrvatske smatraju neutemeljenim. To je najprije uzrokovano činjenicom da se u kantonima s hrvatskom većinom prava Bošnjaka i Srba ne poštuju na način koji je konzistentan zahtjevima za jednakopravnost Hrvata u BiH. Tako i teza o preglasavanju malobrojnih Hrvata od strane višebrojnih Bošnjaka ne nailazi na podršku lidera u EU jer se u stabilnim demokratijama to jednostavno naziva većinskim glasom, tj. voljom većine, a nikako preglasavanje. Cilj aktuelne hrvatske diplomatske ofanzive jeste produbljivanje političke krize u BiH, nadajući se da će situacija eskalirati do nivoa gdje će državne institucije biti potpuno paralizirane, a teza o nefunkcionalnosti i neodrživosti BiH dobiti ultimativan argument. Postoji, međutim, još jedan ozbiljan razlog zašto se Hrvatska upustila u ovu diplomatsku avanturu sa Srbijom i Rusijom. Hrvatska je zvanično najsiromašnija EU članica poslije Bugarske i istovremeno duboko podijeljeno društvo unutar kojeg djeluju krajnje desničarske ideologije koje graniče s fašizmom. Hrvatskim vlastima lakše je upravljati unutrašnjim političkim podjelama i ekonomskim problemima ukoliko se generira neki veći problem izvan granica Hrvatske. Kada se adresiranje tog problema propagira kao “briga za Hrvate izvan domovine”, onda to homogenizira političke oponente unutar Hrvatske, a stvarne probleme vezane za ekonomiju, vladavinu prava i jačanje opasnih desničarskih ideologija stavlja na marginu društvenih interesa.
