Nakon miješanja Rusija u unutrašnja previranja u Poljskoj, jedan odred kozaka je pod ruskom komandom upao na teritorij Osmanskog carstva, goneći poljske odrede i time napravio pokolj nad stanovnicima pograničnog mjesta Balta. Sultan Mustafa III je za taj incident optužio Rusiju te joj 25. septembra 1768. godine objavio rat. Izdao je i naređenja da se na cijelom prostoru Osmanskog carstva počnu sakupljati ljudi za rat protiv Rusije. Takvo naređenje primljeno je i u Bosanskom ejaletu.
Već naredne godine počinju obimne ratne pripreme u Bosanskom ejaletu, a sa njima i neredi te negodovanja zbog regrutovanja. Prvi su popisani bosanski janjičari koji su u najvećoj žurbi poslani na ruski front. Janjičarske baše su iskoristile takvo stanje da zavedu anarhiju, pa su upadali u nemuslimanska sela i pljačkali stoku, novac i sve ono što im je “zapalo za oko”. Do početka mjeseca aprila oko 5 000 janjičara je otišlo na ruski front. Da je rat počeo katastrofalno po osmansku vojsku svjedoče preživjeli bosanski janjičari koji su se naredne godine vratili u Bosni, govoreći kako je ruska vojska puno hrabrija i obučenija te da je nemoguće da onakva osmanska vojska pobijedi Ruse. Ipak, regrutacija nije okončana već je nastavljena. Nakon niza teških poraza, odlučeno je da svi sposobni Bošnjaci budu upućeni na ruski front, nakon čega je došlo do pobune. Također, bilo je odlučeno da se ratuje bez ikakve novčane naknade što su Bošnjaci odbili. Uskoro su u Bosanskom ejaletu izbili opći nemiri pa je beglerbeg tokom aprila i maja 1770. godine pozvao u Travnik sve starije ljude i bosanske prvake, kako bi se počele vršiti pripreme za odbranu Bosne, jer se počelo pričati kako se ruska vojska približava granici Bosne. Počelo je dodatno snadbijevanje tvrđava municijom i hranom. Hrana je bila oduzimana trgovcima, pa je u Sarajevu veći broj ljudi izašao na sokak, te organizirao proteste protiv upravitelja koji su dozvoljavali da trgovci “razvlače sir, žito i meso”, dok narod gladuje. Zbog toga je zabranjen izvoz prehrambenih namirnica. Ono malo namirnica što je ostalo u trgovinama prodavalo se po dosta višim cijenama, pa je narod organizirao i proteste protiv trgovaca tražeći od ajana da uspostave mir. Pobuna je dobila takve razmjere da su djeca, žene i starci kamenjem razbijali trgovačke radnje, pa su ih radnici bili primorani zatvoriti. Nakon toga su se okrenuli protiv janjičarskog age koji je pobjegao iz svoje kuće.
U oktobru 1770. godine poslan je kontigent od 2 100 Bošnjaka prema Beogradu, koji su trebali biti upućeni na ruski front. Međutim, već u jesen se zapažalo da popušta ratna napetost. Osmanlije su doživjele novi poraz od Rusa u Moldaviji a u Bosnu je stigla obavijest da je poginulo preko 20 000 osmanskih vojnika. Opozvan je 25. novembra 1770. godine i bosanski beglerbeg Silahdar Mehmed paša, a na njegovo mjesto je došao namjesnik istog imena Mehmed paša. Već naredne godine počelo se sa novim regrutovanjem Bošnjaka ali bezuspješno. Stanje se dodatno pogoršalo kada je iz Istanbula stiglo naređenje da Bošnjaci trebaju ići na ratište dobrovoljno i o svom trošku. Odlučeno je da svaki 9 sposoban muškarac mora poći u rat, te svi janjičari. Sve je to dogrdilo narodu, a kulminacija se desila kada je iste godine izbila kuga u Glasincu, Srebrenici, Goraždu, Palama, Rogatici, a u oktobru 1771. godine i u Sarajevu. U jesen je stigla obavijest u Sarajevo da je u Bici kod Bukurešta poginuli preko 10 000 stanovnika Bosanskog ejaleta.
Uz veliku tragediju koja je zadesila Bosanski ejalet, gdje su mnogobrojne porodice ostale bez svojih najmilijih, osmanska vlast je zbog potrebe rata podigla čak i poreze. Stanje je kulminiralo nizom pobuna. Krajem 1771. godine pobunile su se Sarajlije, a tokom 1772. godine pobuna se proširila i u zeničkom kraju i Vlasenici. Da bi ugušio pobunu sultan Mustafa III krajem decembra u Bosnu šalje Ali agu. On je brzo zaveo red uhvativši svakog ko se protivio novim osmanskim porezima i zahtjevima. Iako je došao sa samo 20 ljudi “svo Sarajevo i Bosnu je zaplašio”. U svega par dana udavio je 12 sarajevskih baša, a dozvolio je da se piju rakija i vino, dok je “Turčinu do strogo bilo zabranjeno”. Bašama je zabranio da nose lično naoružanje. Do kraja 1773. godine ugušio je i najmanje protivljenje sakupljanju regruta za rat.
Bošnjaci su time bili primorani ići na ruski front. Da se zlo nadvilo nad Bosnom pokazala je i 1773. godina koja je ostala specifična po veoma oštroj zimi. Svako se zavukao u kuću, izginula je većina stoke, naročito ovce i koze, dok zbog zime nije bilo dovoljno sijena za volove i konje. Stanje je bilo toliko alarmantno da se nije moglo sakupiti niti 12 000 vojnika, koliko je sultan zatijevao za novi pohod, iz razloga što su svi bili neuhranjeni i bolesni. Ipak, u jesen 1774. godine je sklopljen mirovni ugovor u Kučuk Kajnardžiju između Osmanskog carstva i Rusije, tako da je prestala potreba da Bosna šalje vojsku.
