Poput većine naroda tadašnje Evrope i Južni Slaveni su vjerovali u više bogova sa različitim značenjem. Osnovnu notu njihovog paganskog vjerovanja davao je zemljoradnički i stočarski način života. Sve molitve upućivane su u cilju pobjede u ratu, obilne ljetnine i napretka u životu. Ipak, što se tiče našeg prostora ne postoji niti jedan pronađeni staroslavenski hram ili svetište, niti domaći pisani izvori za proučavanje njihove religije na našim prostorima. Osnovni izvor je prije svega bogata folklorna građa koja je i danas živa u narodnim običajima i obredima. Pored toga prije nego što su se podijelili na Istočne, Zapadne i Južne Slavene, postojao je zajednički panteon (hram), koji može poslužiti kao osnova za rekonstrukciju panteona i Južnih Slavena. Prema svjedočenju bizantskog historičara Prokopija, Slaveniji vjeruju “da postoji jedan Bog koji proizvodi grom, i koji je gospodar visione. Oni mu žrtvuju stoku i prinose druge žrtve… Kada im zbog bolesti ili rata prijeti opasnost od smrti, oni se zavjetuju da će, ako se spase, Bogu prenijeti žrtvu.”
Sasvim sigurno da je Perun bio vrhovni bog Slavena jer se tragovi njegovog kulta mogu naći kod svih slavenskih naroda, a brojni toponimi širom južnoslavenskog prostora dobili su ime po njemu. Kult Volosa također se održao na našim prostorima, jer su pojedini poljoprivredni običaji i narodne izreke vezane za njega. Svetovid ili Svantevid je također poštovan kod Slavena, a posebno na ostrvu Rigen (njemački otok u Baltičkom moru) gdje mu se nalazio ogromni kip. Smatran je bogom rata i zaštitnikom polja. Poštovana su i ženska božanstva a kod Južnih Slavena naročito je bio zastupljen kult Vesne – boginja proljeća, Morane – boginja smrti, te vile i nimfe. Posebnog traga među običajima stanovnika Bosne i Hercegovine ostavio je kult Morane. Vjerovanje u vile je bio veoma rašireno čemu svjedoče epske pjesme gdje ce često spominju gorske vile koje pomažu junacima.
Brojni staroslavenski kultovi i običaji uticali su na formiranje običaja u kulturi bosanskohercegovačkih muslimana. Prije svega, to je kult mrtvih koji se ogleda u mističnosti kućnog praga, kućnoj zmiji itd. Među muslimanima BiH još uvijek je zastupljen običaj trpeze i gozbe nakon sahrane umrlog, što je direktno povezano sa vjerovanjem da će to osigurati bolji status umrlog u zagrobnom životu. Da bi osigurali zdravo potomstvo, obilnu ljetninu, zdravu i naprednu stoku, Južni Slaveni su koristili niz obreda i rituala koji su, ponavljanjem iz godine u godinu, postali narodni običaji. Prema tvrdnjama Mustafe Imamovića, Muhameda Hadžijahića, Špire Kulišića, Milenka Filipovića i Ćire Truhelke, bosanskohercegovački muslimani su etnički “najčišći” slavenski narod na Balkanu. Svoju tvrdnju brane podatkom da je BiH geografski bila središte južnoslavenskog prostora. Kada su došli u naše krajeve Slaveni nisu iskorijenili romanizirano ilirsko stanovništvo, koje se povuklo u ruralnije dijelove i u periodu od nekoliko stotina godina se slaveniziralo. Prema tvrdnjama Envera Imamovića taj proces je trajao sve do XIV stoljeća. Drugi čvrst dokaz o slavenskom uticaju na bosanskohercegovačke muslimane je prisustvo brojnih rituala, obreda, običaja i sujevjerja, koji su identična praksa brojnih slavenskih naroda. Emil Lilek u studiji “Ženidba i udabda u Bosni i Hercegovini” navodi: “Ko želi naći najstarije ženidbene običaje našeg naroda i Slovjena uopće, moraće ih tražiti u onim zemljama, koje su zbog geografskog položaja do u novije doba najmanje izložene bile stranim uticajima, gdje je narod zbog svoje političke potčinjenosti konservativnom tursko – muhamedanskom elementu najlakše i najdulje mogao sačuvati svoj zaseban starinski život, – a to je narod u Bosni i Hercegovini.”
Kao što smo već naveli naseljenjem Slavena na naše prostore lokalno stanovništvo nije iskorjenjeno. Već tada je stvorena sinteza između staroslavenske religije i religije lokalnog stanovništva. Premda su Slaveni sve katoličke crkve i bazilike spalili, katolička je crkva otpočela sa procesom pokrštavanja idolopokloničkog stanovništva ali u tome nisu imali uspjeha. Tadašnje stanovništvo BiH nastavilo je da njeguje običaje, obrede i rituale koje su sa sobom donijeli. Slično je bilo i sa dolaskom islama. Iako je islam imao daleko većeg uspjeha u širenju od katoličanstva, običaji, obredi i rituali su opstali. Jedan od običaja je i da čovjek ima svoju zvijezdu na nebu – prema ovom sujevjerju kada se dijete rodi, na nebu se pojavi njegova zvijezda koja svijetli dok je on živ. Dijete vrlo brzo nauči da je prag poseban dio kuće prekriven velom mističnosti i magije. Vjeruje se da onaj ko stane na kućni prag čini svetogrđe i izaziva nevolju i nesreću. U predožbana Južnih Slavena vile su predstavljane kao lijepe žene. Predstavljanje vila imamo u bošnjačkoj književnosti – epu o Muji Hrnjici u kojem se navodi: “Kad je treća dolazila vila, A kad vila opazila Muja, Udari se rukom po koljenu: ‘A, moj Mujo, žalosna ti seka, Međer si mi dopanuo rana!’ Zavlači mu po damaru ruku onda vila progovori mlada…” Širom BiH postoji sujevjerje da, ako na nečijoj kući kukavica zakuka, ta kuća će u muku i tugu zapasti. Obično se smatra da će u toj kući neko umrijeti. Uz kukavicu, i gavran je vjesnik nesreće. Čiju kuću on nadlijeće, ta kuća će uskoro ostati bez domaćina. Sa druge strane kuća koju lastavica nadlijeće i na kojoj napravi gnijezdo, će biti sretna. Jedan od staroslavenskih običaja je i crna mačka koja ako pređe preko praga donosi nesreću. Među Bošnjacima veoma je rašireno i proricanje budućnosti na osnovu događaja i zbivanja. Tako ukoliko nekoga svrbi lijevi dlan, dobit će novac, a onaj koga svrbi desni dlan, dat će nekome novac. Salijevanje strave je također praslavenski ritual u cilju poboljšanja psihološkog stanja pacijenta. Kod Slavena cilj obreda je bio istjerivanje zlih duhova i otklanjanje straha iz osobe nad kojom se vrši ritual. Gatanje kod starih Slavena je bilo sastavni dio obreda žrtvovanja i izvodilo se na različite načine. Između ostalog, gatalo se pomoću konja kojeg izvedu iz hrama nakon žrtvovanja, pa ako bi konj krenuo desnom nogom, smatralo se da će ishod biti dobar, a ako bi krenuo lijevom nogom, vjerovalo se da će ishod biti loš. Svi slavenski narodi vjeruju da trudnici treba ispuniti njenu posebnu želju za hranom. Među muslimanima BiH to se naziva “ćudanje”. Kada trudnica nešto poželi, osoba kojoj je upućena molba, dužna je da ispuni želju trudnici, jer ako to ne učini pojavit će joj se na oko ječmenac.
Naveli smo samo neke od slavenskih običaja koji su danas prisutni među Bošnjacima ali i ostalim narodima koji žive na prostoru BiH. U ostale običaje spadaju ženidbeni – da se prije polaska po nevjestu odredi vođa svatovima “stari svat”, je samo jedan od običaja vezanih za vjenčanje; posmrti običaji – dolazak smrti u san, te neobično ponašanje domaćih životinja i ptica, stavljanje ključa na stomak umrlog, spravljanje ručka nakon dženaze, prekrivanje ogledala itd; ratarski običaji – obilježavanje Đurđevdana, Aliđuna pa i Božića; kult daždevnjaka i vjerovanje da će onaj ko stane na njega oglušiti itd.
