Na 16. sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske održane 12. maja 1992. godine, jednoglasno je odobreno “Šest strateških ciljeva” srpskog naroda. Ovih šest ciljeva objavljeno je naknadno u Službenom glasniku u novembru 1993. godine. Na sjednicama prije 16. jasno se govorilo o nephodnosti formiranja “srpskih strateških ciljeva”, dok je kurs nakon 16. sjednice išao u smijeru ponavljanja nekog ili svih ciljeva, što se nastavilo tokom ratnih godina ali i nekoliko mjeseci po završetku rata u Bosni i Hercegovini. Uz vrlo malo izuzetaka, narodni poslanici su se čvrsto držali ciljeva i navodili ih u prilog odlukama Skupštine u debatama o mirovnim planovima o kojima je njihovo rukovodstvo pregovaralo sa međunarodnom zajednicom.

Na trećoj sjednici Skupštine od 11. decembra 1991. godine, narodni poslanik Milovan Bjelošević navodi: “S obzirom da očekujem, a to pretpostavljam, probleme na sjeveru Bosne, na liniji od Srpca, preko Dervente do Bosanskog Šamca i u dubinu do Doboja, a to je vrlo bitan pojas za vezanje srpskih krajina sa Srbijom, a za nas je strateški važan – i vi svi to dobro znate imamo mali prolaz preko Doboja – 10-tak kilometara o čemu sam s Predsjednikom razgovarao – da je to srpska teritorija… Da Skupština insistira kod vojnih vlasti da se na tom području, ukoliko je to moguće, izmjesti dio vojske i tehnike koja se povlači trenutno iz Hrvatske ako mislimo da to područje vojno pritisnemo…”

Na sedmoj sjednici Skupštine od 15. februara 1992. godine, narodni poslanik Goran Zekić navodi: “Kod teritorije Republike mislim da je ovaj član dat tako da ostavlja mogućnost da najveći broj srpskih teritorija uđe u Srpsku Bosnu i Hercegovinu. Međutim, to je jedna realna verzija za jedan mirni razvoj situacije. Međutim, u ustavu možda treba ostaviti jedan istorijski kriterij… Recimo da se Romanija spoji sa Srbijom i s drugim, to moramo predvidjeti. Unaprijed ne smijemo ne dati i tu mogućnost, u kriterijima i nekoj drugoj mogućnosti razvoja ove varijante.”

Na osmoj sjednici Skupštine od 25. februara 1992. godine, narodni poslanik Milutin Najdanović navodi: “Vjekovni cilj srpskog naroda bio je izlazak na more. Mislim da je ovaj cilj u ovom važnom istorijskom trenutku za naš narod zanemaren. Biti kraj mora, a mi nismo ni Mađarska ni Češka, koje smo mi nekada posjedovali, a nemati izlaz na njega, isto je kao i stanovati u kući koja nema vrata. Crnogorsko primorje je crnogorsko i tamo nema mjesta za sve Srbe. Naš cilj mora da bude izlaz na more gdje su mu Srbi najbliži, a to je srpska Hercegovina.”

Na osmoj sjednici Skupštine od 25. februara 1992. godine, narodni poslanik Milovan Bjelošević navodi: “(…) Htio bih da apostrofiram prostor Sjeverne Bosne kao most između nas i Knina… Predlažem da veoma ozbiljno predložite gospodi Hrvatima u BiH, koji su svakako sastavni dio HDZ Hrvatske, jer bosanski ne postoji, g. Tuđmanu, zamjenu stanovništva na sjeveru BiH kako bi taj prostor od Knina do mora bio čist.”

Na devetoj sjednici Skupštine od 28. februara 1992. godine, narodni poslanik Momčilo Krajišnik navodi: “Moram da vas razočaram, pošto ste vi poslanici iz Skupštine BiH, da vam više BiH, onakve kakva je bila, vjerovatno više nema, jer je Evropa shvatila da će BiH morati biti podijeljena. Mi smo tako juče uživali kada smo vidjeli kako Evropljani nose kartu kao Srbi, nemaju samo pištolje pa da ih sakriju. Jer, svaki Srbin ima pištolj i kartu.”

Na jedanaestoj sjednici Skupštine od 18. marta 1992. godine, narodni poslanik Momčilo Krajišnik navodi: “(…) Oni (su) pristali da se BiH treba podijeliti po etničkom principu i da to budu tri nacionalne jedinice… U tom smislu bilo bi dobro strateški učiniti jednu stvar: početi ovo što smo se dogovorili: etničko razdvajanje na terenu. Početi utvrđivati teritoriju, a kada se teritorija utvrdi onda je stvar dodatnih razgovora kako će čija vlast da funkcioniše.”

Na četrnaestoj sjednici Skupštine od 27. marta 1992. godine, narodni poslanik Radovan Karadžić navodi: “Usred Evrope postoje nacionalne zajednice koje ne mogu da žive zajedno. Ne mogu jer ometaju razvoj jedna drugoj (…) Mogu da kažem da nema ni jednog Srbina koji je odbacio, mogao je privremeno da stavi u stranu, ali iz taktičkih razloga, ali nije odbacio konačni strateški cilj srpskog naroda da živi u jednoj državi, odnosno u jednoj zajedničkoj državi, u jednom savezu država.”

Dana 12. maja 1992. godine donesen je dokument pod nazivom “Šest strateških ciljeva” kojim je jasno definisan srpski vojni i politički put u BiH. Tog dana prvi je riječ uzeo Radovan Karadžić: “Srpska strana u BiH, Predsjedništvo, Vlada, Savjet za nacionalnu bezbjednost koji smo formirali, donijela je strateške prioritete srpskog naroda, odnosno strateške ciljeve srpskog naroda, od kojih je prvi strateški cilj razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice državno razdvojene… Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i Srpske BiH sa Srbijom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će nas dobro integrisati i koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države u drugi. Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvrili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne Srpskoj Bosni i Hercegovini. Taj pojas koji je uz Drinu, koliko nama strateški pomaže, nama na pozitivan način, toliko nama pomaže na način što štetimo interesima naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi ih povezivao sa islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim. Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. Peti strateški cilj je podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje svakog od ova dva dijela efektivne državne vlasti te konstruktivne države. Dakle, Sarajevo nam je, strateški gledano na petom mjestu, ali su borbe u Sarajevu i za Sarajevo, i strateški i taktično gledano od presudne važnosti, jer ne daju uspostavljanje čak ni privida, ali ni države. Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje, jer Aliji je bilo najvažnije da on za svijet stvara privid kako postoji država, a kako smo mi teroristi. Međutim, borbama za Sarajevo držimo borbe daleko od Krajine, daleko od Semberije, daleko od Drine, daleko od svih onih krajeva gdje bi se, eventualno, mogli sukobiti sa Muslimanima. Jer, borbe oko Sarajeva odlučuju sudbinu BiH i mi smo to i ranije slutili i o tome smo govorili. Ako rata bude, on će početi u Sarajevu i završiti u Sarajevu. Ovaj prvi dio tog predviđanja se ostvario, a vjerujem da će se i drugi dio ostvariti onog trena kada dobijemo mapu Sarajeva, a tada mislim da će rat prestati u Sarajevu i cijeloj BiH, što se tiče Srba i Muslimana. Šesti strateški cilj je izlaz Srpske Republike BiH na more.”

Također, na skupštini od 12. maja govor je uzeo i Momčilo Krajišnik: “Samo, ja bih htio (dati) jedno objašnjenje, pošto sam i ja učestvovao u donošenju tih ciljeva. Mi se moramo opredjeliti u jednom. Prvi cilj je najvažniji i on je za ove ostale ciljeve, svi ostali ciljevi su podtačke prvog. Jesmo li se opredijelili da se konačno razgraničimo sa druge dvije nacionalne zajednice? Mi ćemo se razdvojiti sa njima, ako se BiH pocijepa na troje… Kad smo govorili da gdje su Srbi, to je srpska teritorija, to je mobilizacija cijelog srpskog naroda. Mi ćemo organizovati, korektno našem narodu dati krov nad glavom. Preseliti ga ako treba, nećemo (ga) dovesti u genocidni položaj.”

Na sedamnaestoj sjednici Skupštine od 24. do 26. jula 1992. godine, narodni poslanik Rajko Dukić navodi: “Tamo gdje ne može da se formira civilna vlast, uvodi se vojna uprava i to sutra. Ako to ne napravimo, džaba mi sjedimo ovdje, ja vas uvjeravam, dalje kad krenemo gore do Višegrada, Rogatice, molim vas krenite u Srebrenicu, srebrenički dio, bratunački dio, gore opštine, pa onda poznatu Žepu, Rogaticu i idemo dalje do Goražda. Praktično, što mi imamo na Drini i Podrinju? Vrlo malo, a Drina i Podrinje ako ne budu naše, onda mi nemamo šanse, i da nam niko ne brani sutra da mi budemo u jendoj državi, a što nam je, mislim krajnji cilj, sa ostalim srpskim narodom.”

Na dvadesetoj sjednici Skupštine od 14. do 15. septembra 1992. godine, narodni poslanik Radovan Karadžić navodi: “Drina je, naime, od veoma velike strateške važnosti, zapravo od najveće strateške važnosti. Ako se na Drini prekine zelena transverzala, muslimanska Bosna gubi u značaju. U tom slučaju će u Evropi definitivno da dignu ruke od Alije. Svojim analizama mi smo došli do zaključka, i mislim da smo u pravu, da bi bilo kakav vojni uspjeh Izetbegovića u ovom trenutku doveo do toga da se Konferencija oteže i da se njemu daje vrijeme da popravi svoj položaj. Svako kršenje ofanzivnih namjera sigurno bi dovelo do toga da Evropa od njega odustane i da ga natjera da pregovara sa onim što ima u ruci nego sa onim što ima namjeru. U tom smislu mi ćemo se sutra dogovoriti o povratku na Goražde a mislim da će to Skupština i podržati, da obezbijedimo Drinu i sve naše opštine i sve naše kuće na Drini.”

Na dvadeset petoj sjedinici Skupštine od 19. do 20. januara 1993. godine, narodni poslanik Grujo Lalović navodi: “Naša večerašnja poruka sigurno ne bi bila u skladu sa njihovim željama i nadama, jer Srbi nikada više neće živjeti sa Turcima i Hrvatima. (Aplauz).”

Na dvadeset trećoj sjednici Skupštine od 20. do 21. jula 1993. godine, narodni poslanik Radovan Karadžić navodi: “Još oni nama nisu priznali granice Republike Srpske. Goražde je naše, možda ćemo morati praviti neke ustupke u samom Sarajevu da bi Goražde ostalo naše, jer značaj Drine za Republiku Srpsku i za srpski narod je ogroman i konačno, jedan od strateških ciljeva da Drina ne bude granica. To smo donijeli ovdje u ovoj Skupštini”.

Na trideset sedmoj sjednici Skupštine od 10. januara 1994. godine, narodni poslanik Momčilo Krajišnik navodi: “(…) vjerujte da bi najveća tragedija bila kada bi Muslimani prihvatili sada da žive sa nama skupa. Vidjeli ste kako se utrpavaju Hrvatima, Hrvati neće, mi bi izgubili državu. Ja samo to ne bih prihvatio , a prihvatio bih manji procenat nego što sada imamo da mi ostanemo odvojeni i da imamo svoju državu, da ne budemo sa Muslimanima.”

Na četrdeset drugoj sjednici Skupštine od 18. do 19. jula 1994. godine, narodni poslanik Momčilo Krajišnik navodi: “Mi sasvim sigurno znamo da moramo nešto da damo, to je van svake sumnje ukoliko hoćemo da ostvarimo prvi strateški cilj, a to je da se ratosiljamo neprijatelja iz kuće, Hrvata i Muslimana, da ne budemo više zajedno u državi.”

Na pedeset prvoj sjednici Skupštine od 14. do 15. juna 1995. godine, narodni poslanik Momčilo Krajišnik navodi: “Na kraju želim da kažem da ova Narodna skupština konstatuje, ako se vi slažete, da nije promijenila osnovnu politiku i naše ciljeve. Želimo slobodu i državu za srpski narod i potpuno razdvajanje za sva vremena od Muslimana i Hrvata.”

Na pedeset trećoj sjednici Skupštine od 28. avgusta 1995. godine, narodni poslanik Radovan Karadžić [dok pred njim stoji nacrt sadržaja mirovnog plana] navodi: “Nas zanima granica na Uni, granica na Savi, granica na Drini, granica na Neretvi, izlaz na more i dio Sarajeva. Znači, tamo se pominje granica na Savi, to je najbolji koridor, to nema šta, to je najbolje. Tamo se pominje zamjena Goražda za dijelove Sarajeva. Naime, mi Sarajevo nipošto napustiti ne možemo, jer bi tada tek Muslimani imali dobru državu, a nas bi, osušili na ove tri pokrajine: Istočnu Hercegovinu, Staru Hercegovinu i Romaniju. Tu ne bi ništa ostalo ako ne budemo imali svoje Sarajevo i taj regionalni centar da se tu može i školovati i liječiti i trgovati i obavljati posao.”

Nakon što je službeno potpisan Dejton u Parizu 14. decembra 1995. godine, tri dana kasnije, 17. decembra Narodna Skuština Republike Srpske na pedeset šestoj sjednici donosi tzv. Deklaraciju o statusu onih dijelova Republike Srpske koji su dodijeljeni muslimansko – hrvatskoj federaciji”. Tu je stajalo: “RS zadržava pravo da mirnim putem i političkim sredstvima pod svoj suverenitet vrati područja definisana strateškim ciljevima, te područja koja su drugoj strani pripala na osnovu genocida ili brutalnog osvajanja intervencijom stranih sila.” Tom Deklaracijom zapravo je definisana politička misao RS-a nakon završetka rata.