U toku mjeseca aprila 1992. godine, dok su već širom Republike Bosne i Hercegovine bjesnili sukobila i srpski teror, došlo je i do konačnog ustroja odbrambenih snaga. Tako se na dan 30. aprila 1992. godine u sastavu Teritorijalne odbrane RBiH nalazilo 676 jedinica sa ukupno 76 272 borca. Pripadnici Regionalnog štaba Sarajevo TO RBiH su prema naređenju Štaba TO RBiH u toku mjeseca aprila blokirali kasarne Jugoslavenske narodne armije, ali bez sprječavanja ulaska i izlaska u objekte. Međutim, stanje se promijenilo 1. maja kada se intenziviralo granatiranje Sarajeva, a zabilježeni su i veliki pokreti jedinica JNA oko grada. Uz podršku JNA srpske snage su istog dana zaposjele dio Vogošće i Ilijaša odakle su napale Visoko i Brezu. Pripadnici TO RBiH su odgovorili tako što su potpuno blokirali Komandu 2. Vojne oblasti JNA u Sarajevu.

Čarke su počele 2. maja 1992. godine oko Doma JNA u Sarajevu, u kome se, pored naoružanja i opreme, nalazilo i dosta umjetničkih slika i drugih predmeta velike vrijednosti, koje su pripadnici JNA iznosile iz objekta sa namjerom da ih odnesu sa sobom. Pripadnici TO Stari Grad nastojali su spriječiti ovu pljačku te su upali u Dom da pregovaraju sa načelnikom. Međutim, na njih je otvorena vatra i tom prilikom je ubijen Asaf Hadžić. U isto vrijeme JNA je sa Bistrika iz transportera gađala Konak u kome su se nalazili branioci grada, a potom su se u Dobrovoljačkoj pojavili tenkovi. Zatim je prema Domu krenula jedinica 65. zaštitnog motorizovanog puka JNA, da “vidi o čemu se radi, da izvuku i spase zaposlene”, ali jedinica nije stigla na odredište jer je “napadnuta sa svih strana iz svih oruđa i oružja”. Odmah zatim prema centru grada krenule su tri kolone JNA sa tenkovima, oklopnim transporterima i kamionim iz pravca Trebevića, Pala, Vraca, Lukavice, Vogošće i kasarne “Maršal Tito”. Tako je počela presudna i sudbonosna Bitka za Sarajevo.

Kakav je zapravo 2. maj 1992. godine bio svjedoči početak izvještaja pod naslovom “Brutalni napad na Sarajevo” kojeg je list Oslobođenje objavio naredni dan: “Tek će jutro pokazati koliko je života odnio jučerašnji dan pakla u Sarajevu, ali dileme nema – bio je to do sada najteži dan u njegovoj istoriji. Bilo je i u prošlosti katastrofalnih dana po glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je svakovrsnih napadača, ali ovakve sorte – domaće – i ovako varvarski nastrojene – nikada”.

Borci Mojmila uspjeli su zaustaviti tenkove koji su kretali iz Lukavice. Imali su dva projektila za ručni bacač. Jednim su promašili, a drugim pogodili prvi tenk. Ostali tenkovi su se vratili. I borci koji su branili grad iznad Jevrejskog groblja uspjeli su da zaustave i vrate kolonu tenkova koja je napadala grad sa Trebevića. Kolona tenkova i transportera, sa specijalcima, uspjela se probiti do Skenderije, dijelom prešla most i našla se pedesetak metara ispred zgrade Skupštine Grada i stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH. To je zapravo bio i najkritičniji trenutak bitke. Vojnici JNA su iz svih raspoloživih sredstava počeli tući po zgradama Skupštine Grada i Predsjedništva. Ulične borbe su vođene i oko Narodnog pozorišta, na Grbavici i oko zgrade RTV doma. U 15 sati i 40 minuta, prvi puta nakon Drugog svjetskog rata, u Sarajevu je oglašena vazdušna opasnost iz razloga što je avijacija JNA u brišućem naletu nadlijetala grad. Koliko je situacija bila dramatična svjedoči podatak da su se u odbranu zgrade Predsjedništva uključili i pripadnici obezbjeđenja zgrade, ali je bitku riješila protivoklona grupa koja je već u prvom naletu uništila dva tenka i dva transportera te jedan “pincgauer” u kojem su bili pripadnici JNA. Veliki doprinos bici dali su i borci specijalne jedinice RšTO Sarajevo, pod komandom Enisa Srne, koji su borbu vodili sa krova zgrade Predsjedništva. Do kraja bitke branioci su uništili ukupno pet tenkova i sedam transportera. Prema određenim podacima JNA je 2. maja izgubila 35 boraca, dok ih je 30 zarobljeno.

Velika borba vođena je i na prostoru oko Narodnog pozorišta i zgrade UPI-ja, u centru grada, gdje su branioci vodili borbu sa specijalcima iz 65. zaštitnog motorizovanog puka JNA. Svjesni da su potisnuti, specijalci su se u večernjim satima zabarikadirali u zgradi Radničkog univerziteta “Đuro Đaković” i narednog jutra, 3. maja, zajedno sa svojim komandantom, podignutih ruku, predali se braniocima Sarajeva. Ovakav, nepovoljan po srpsku stranu, rasplet događaja doveo je do novog granatiranja Sarajeva.

U izvještaju lista “Oslobođenje” za 3. maj 1992. godine stoji: “Na Skenderiji je pogođen i zapaljen tramvaj i desetak automobila (…) pogođena je zgrada Sindikata, u buktinju se pretvorila i zgrada ‘Valtera Perića’ i čitav prostor na kojem je, braneći grad i električnu centralu prije 47 godina poginuo Valter, pogođen je Dom milicije, glavna pošta, četiri projektila završila su na zgradi Skupštine grada, nije bio pošteđen ni objekat Hitne pomoći, zgrada MUP-a, požari su harali Džekom, stradao je Tržni centar ‘Hepok’ na Otoci, Titova ulica je u ruševinama i plamenu, od Vječne vatre do Banke nema čitavog prozora, u večernjim satima gorio je Šoping na Grbavici, u ruševinama je robna kuća ‘Zema’…” U ovakvom sablasnom stanju, vatrogasci i građani Sarajeva su cijelu noć vodili borbu sa vatrenom stihijom, posebno da bi spasili zgradu Glavne pošte na Obali. Ali je nisu uspjeli spasiti.

Branioci Sarajeva su 2. maja čvrsto u blokadi držali i Komandu 2. VO, kao i kasarne “Maršal Tito”, “Viktor Bubanj” i “Jusuf Đonlić”. Tako su se komandant 2. VO JNA general Milutin Kukanjac i njegovi najbliži saradnici našli u klopci. No iznenada im se ukazala prilika da se izvuku iz Sarajeva kojeg su gotovo mjesec dana razarali. U večernjim satima 2. maja predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović avionom se vratio u Sarajevo sa mirovnih pregovora u Lisabonu. S njim su bili njegova kćerka Sabina, prevodilac na pregovorima i potpredsjednik Vlade RBiH Zlatko Lagumdžija, član pregovaračkog tima. Oni su nakon zarobljavanja sprovedeni u kasarnu u Lukavici. Preko Dnevnika TVBiH, kojeg je vodio Senad Hadžifejzović, domaća i svjetska javnost saznala je sa otmicu i zarobljavanje predsjednika Izetbegovića. Izetbegović je ovlasti prenio na Ejupa Ganića, koji je sa predstavnicima UNPROFOR-a i JNA tražio rješenje za oslobađanje Izetbegovića, obustavljanje borbi i izvlačenje mrtvih i ranjenih. JNA je zahtijevala da se prije svega deblokira kasarna i da se Kukanjac dovede u Lukavicu i da će tada “biti sve uredu i sa Izetbegovićem”.

U cijelu dramatičnu situaciju uključile su se i Sjedinjene Američke Države koje su zahtijevale hitno oslobađanje Izetbegovića, jasno dajući do znanja da samo priznaju legalno izabrano rukovodstvo u RBiH. Američki ambasador u Beogradu Voren Zimerman zatražio je od načelnika Generalštaba JNA generala Živote Panića objašnjenje o napadu JNA na Sarajevo. Panić mu je odgovorio kako Generalštab “nema informacije o nikakvim borbama i razaranjima Sarajeva i da se radi o lažima”. U popodnevnim satima 3. maja vršeni su pregovori o razmjeni Izetbegovića i njegovih saradnika, sa generalom Kukanjcem i svim članovima Komande 2. VO. U popodnevnim satima, uz posredstvo komandanta UNPROFOR-a, kanadskog generala Mekenzija, postignut je dogovor. Prema tom dogovoru, Izetbegović i njegovi saradnici su iz Lukavice dovezeni u Komandu 2. VO na Bistriku i odatle su svi zajedno krenuli prema Skenderiji, gdje se vozilo sa predsjednikom Izetbegovićem odvojilo od kolone i krenulo prema zgradi Predsjedništva, a general Kukanjac prešao je u vozilo kod Mekenzija i nastavio vožnju prema Lukavici.

Dok se Kukanjac vozio prema Lukavici došlo je do otvaranja vatre na prvi dio kolone sa 15 vozila, u Dobrovoljačkoj ulici. Tom prilikom zarobljeno je 100 vojnika, 30 starješina i četiri žene – građanska lica u JNA. O tome šta se zapravo desilo u Dobrovoljačkoj i kako je došlo do pucnjave danas postoje razne teorije. Prema navodia tadašnjeg komandanta Štaba TO Stari Grad “neki su bacali flaše sa ispijenim alkoholom. Iz vozila u koloni su ispaljivani i rafali. Tada je u samoodbrani uslijedio odgovor i zapucano je prema vozilima”. U izvještaju o ovom događaju general Kukanjac je napisao kako se “prema mlazevima dima u Dobrovoljačkoj ulici videlo da je to ustaško – fašistička horda nasrnula oružjem na vojnike, starešine i građanska lica u koloni”. Kukanjac je dvije godine kasnije izjavio da je u Dobrovoljačkoj stradalo šest lica i naveo njihova imena.