Sredinom XVIII stoljeća sve više dolazi do izražaja samostalnost bosanskog plemstva u odnosu na vlast u Istanbulu. Bošnjaci vidno ohrabreni činjenicom da su glavni bedem u odbrani Osmanskog carstva, reaguju na gotovo svaku nepravdu na način da dolaze u čest sukob sa Portom. Takav odnos najbolje će osjetiti strani bosanski namjesnici koje u Bosnu šalje centralna vlast. Porta je u čestim situacijama, da bi se riješila nepoćudnih i nesposobnih paša, slala takve u Bosnu znajući da im tamo neće biti lahko i da će ili stasati kao ozbiljni namjesnici ili biti skroz eliminisani.
Porta je to znala na osnovu nekoliko ranijih primjera. Godine 1602. u Bosnu je za namjesnika došao izvjesni Dželali paša koji je prije toga dugo bio vođa odmetnika u Anadoliji. Čim je stigao u Banja Luku počeo je pljačkati i zlostavljati narod. Narod Banja Luke se ubrzo pobunio, likvidirao pašinu vojsku a njega protjerao preko Drine. Ništa bolje nije prošao ni njegov pomoćnik Kurd aga, kojeg su ubile Sarajlije. Godine 1628. u Bosnu je poslan novi namjesnik Abaz Mehmed paša. Toliko se zamjerio stanovnicima Sarajeva da se dugo skrivao u Sarajevu, a kada se pojavila prilika da pobjegne to je i učinio.
Zbog ovakvih beglerbega i sam ugled sultanove vlasti u Bosni je veoma opao. Bosansko plemstvo je sve više iskazivalo želju da budu gospodari u svojoj zemlji, pa su se tako i ponašali. U neposlušnosti su se naročito isticale sarajevske age, odnosno janjičari. Toliko su daleko išli da su išli ulicom i na sav glas pjevali: “Ono što mi hoćemo to mora biti”, čime su davali do znanja da ne priznaju nijednu vlast iznad sebe. Bilo je jasno da Istanbul neće dugo trpjeti ovakvo ponašanje. Do prvog ozbiljnijeg sukoba dolazi 1751. godine. Iz Istanbula je u Bosnu upućen Mehmed paša Kukavica sa ovlastima da stane u kraj osiljenom bosanskom plemstvu, prije svega janjičarima. Na ruku mu je išao podatak da su se age počele prepirati između sebe. Na prevaru je pohvatao vođe buntovnika i smaknuo ih u Travniku. Svakom od njih je po starom običaju opalio top u grudi. Glave pogubljenih su odsječene i otpremljene u Istanbul a trupla izložena u travničkoj čaršiji da budu opomena ostalim bašama. Kukavica je nakon toga, za nagradu, dobio Bosnu na upravu. Ipak, Bošnjaci ga zbog svega učinjenog nikada nisu priznali za namjesnika, te su ga nekoliko godina kasnije u novoj pobuni potukli i protjerali iz zemlje.
I u narednom razdoblju vladali su napeti odnosu između Bosne i Istanbula. Često su i sami povodi bili banalni i beznačajni. Kada je 1780. godine iz Istanbula stigla naredba da se u Bosnu uvede više reda u vojnom ustrojstvu, to je gotovo izazvalo ustanak. Problem je bio u tome što je u tome periodu bilo sasvim normalno da narod uz sebe nosi oružje i razne oznake koje su podsjećale na vojne formacije. Zbog toga se nije moglo raspoznati ko je redovni vojnik, a ko plaćenik i uopće ko je ko u Bosni. Da bi se tome stalo u kraj iz Istanbula je stigla naredba da se tačno ustanovi ko je uistinu vojni pripadnik, ko gdje spada, a onda da se takvi obuku u propisne uniforme. To je naišlo na žestok otpor, prvenstveno iz razloga što su se svi Bošnjaci smatrali ratnicima koji su jednako branili svoju domovinu. Ipak, novi zategnuti odnosi sa Austrijom spriječiti će novi sukob aga sa Portom.
