Još u testamentu gosta Crkve bosanske Radina iz 1466. godine se navodi kako bosanski patareni ne brane ženidbu svojim svećenicima, kao ni običnom puku već da je jedina razlika između njih i kršćana u tome da su je oni smatrali društvenom a ne crkvenom institucijom i poricali su je kao sakrament. Samim time brak i svadbu su pripadnici Crkve bosanske smatrali dijelom svjetovne a ne duhovne prakse. Još ranije 1371. godine, vikar bosanskih franjevaca Bartol de Alvernia je tražio od pape direktivu o djelovanju misionara “Male braće” na prostoru Bosanske vikarije, a jedno od njegovih pitanja je bilo i pitanje ženidbe. Pitanje je glasilo: “Budući da Bošnjani uzimaju žene pod uvjetom ‘ako mi budeš dobra’ (si eris mihi bona) i s nakanom da ih otpuste ako im se ne bude svidjela, što je više nego očito kad se zna da izuzev obraćenika od stotinu njih tek jedan zadrži prvu, može li se ovo nazvati pravom ženidbom, jer ovi doduše opslužuju svečanosti vjenčanja i namjeravaju zakonito zajedno živjeti, ali se ne žele obavezati na trajnu vezu”. Odgovor pape Grgura XI je glasio: “Budući da je ženidba sjedinjenje muža i žene koje iziskuje neraskidivo životno drugovanje s nakanom trajnog življenja zajedno, jer prema Kristovoj izjavi u Evanđelju: ‘što Bog združi čovjek neka ne rastavlja’ (Matej 19,6), nema nikakve sumnje da je pod onim uvjetom ženidba nezakonita”. U testamentu hercega Stjepana Vukotića iz 1475. godine o braku se govori kao o narodnom običaju. Naglašava da žena u Bosni ne donosi miraz u brak, već se ona uzima iz ljubavi, radi njene dobrote i poštenja rodbine iz koje potiče. Prema ovome se može zaključiti da žena nije predstavljala nikakav ekonomski faktor. Nasuprot ovoga imamo i slučajeve gdje se brak sklapao iz političkih razloga, naročito kod vlastele. Tako je vojvoda Sandalj Hranić putem braka dobio Ostrovicu i Skadrin, tvrđave nadomak Zadra i Šibenika. Tačnije ova mjesta je dobio kao miraz 1405. godine kada se oženio Katarinom, kćerkom hrvatskog bana Vuka Vukčića.
Prema mišljenjima određenih historičara (Jaroslava Šidaka) u srednjovjekovnoj Bosni institucija braka nije imala veze sa doktrinom Crkve bosanske, nego se radilo o starom pravnom shvaćanju, koje je opstalo u srednjovjekovnom bosanskom društvu. Brak je toliko odudarao od učenja katoličke crkve da je papa preko reda “Mala braća” nastojao promijeniti svijest naroda na način da brak počnu sagledavati kao dio crkvenog sakramenta. Kraljevski i velikaški brakovi su sklapani uz obilje sjaja i bogate trpeze. Sa druge strane svadbe običnih građana su bile nešto skromnije, dok su vjenčanja na selu bila toliko skromna da su slavljenici sa sobom morali od kuće nositi jelo i piće. Sama svadba izvan crkvenih zidina je bila narodni običaj u čije “veselje” se bilo koje vjersko lice nije moglo miješati. Iako je većina stanovnika tokom srednjovjekovnog perioda pripadala Crkvi bosanskoj, glavni izvor o tome kako je izgledala svadbena svečanost u Bosni imamo sa onog područja koje je bilo pod papinskom ingerencijom, dakle katoličkog. Tako se u Berlinskom misalu iz 1402. godine vidi da se prilikom vjenčanja feudalne gospode postavljalo sljedeće pitanje: “Gospoe, ljubiši li sega vlas'telina? – što bi u današnjem vremenu značilo: “Uzimaš li ovu osobu za suprugu/supruga?”. Ipak, imamo i druge navode, pa se tako u Ročkom misalu, pisanom 1421. gdine, prilikom obreda vjenčanja, navodi da je svećenik postavio sljedeće pitanje: “Junače ljubiši li su devoiku s(e)be za ženu i za druga”, dok nju pita: “Devoiko ljubiš li ti sega junaka”? Sasvim je sigurno da su se veoma slična pitanja ili gotovo ista postavljala i u slučaju vjenčanja pripadnika Crkve bosanske, kao i na kraljevskim dvorovima.
Jedna od prvih poznatih kraljevskih svečanosti je ona održana u vrijeme bana Tvrtka I, kada se 1374. godine oženio Dorotejom, kćerkom vidinskog bugarskog cara Stracimira. Vrijedna spomena je i priča kralja Stjepana Ostoje koji je prije izbora za kralja bio oženjen seljankom Vitačom, koju je odlučio ostaviti i uzeti drugu ženu. O prvom braku se ne zna ništa, osim spomena Vitače u septembru 1399. godine gdje se u dubrovačkim spisima navodi “otpuštenica sadašnjeg gospodina kralja bosanskog”. Uskoro je kralj Ostoja uzeo drugu ženu, Kujavu, koja je bila rođaka kneza Pavla Radinovića. Ona se prvi puta spominje u povelji upućenoj Dubrovčanima 5. februara 1399. godine baš u vezi vjenčanja. Vjenčanje je obavljeno na Sutjesci. Osim ovoga, Ostoja je zasnovao i treći brak u oktobru 1416. godine sa Jelenicom, udovicom vojvode Hrvoja Vukčića. Vjenčanje Tvrtka II Tvrtkovića i Doroteje Gorjanske koje se desilo 1428. godine je prvo o kojem imamo nešto više podataka. Doroteja je bila ugarska plemkinja koja se iz Pečujske biskupije uputila prema Bosni u susret svome vjereniku. Na svadbu su bili pozvani brojni zvaničnici toga perioda, među njima i Dubrovčani koji su na dvor uputili jednog ili dvojicu svojih ljudi. U pismu od 6. jula 1428. godine dubrovački izaslanici su izvijestili svoju vladu da se kralj sprema dočekati buduću suprugu. Pred nevjestu je uputio svoje ljude, a sam je odlučio da u Milodražu 12. jula dočeka buduću kraljicu. Dubrovačka vlada je strogo naredila svojim poslaniciam da šalju sve izvještaje vezane za vjenčanje. Tako se navodi da se kralj iz pravca Visokog uputio prema Milodražu, gdje se zadržao sedam dana dok nije dočekao buduću suprugu. Kraljica je 18. ili 19. jula došla u Milodraž, nakon čega su se zaputili prema Sutjesci, gdje su stigli 20. jula. Vojvoda Sandalj Hranić je već narednog dana od Dubrovčana tražio dva svirača da uljepšaju svadbenu svečanost. Pored toga što su poslali svirače Dubrovčani su svadbenicima poslali i niz poklona. Sama ceremonija je obavljena tokom avgutsa mjeseca u Sutjeskoj. Posljednji slučaj vezan za svadbene svečanosti je slučaj kralja Stjepana Tomaša koji se 1445. godine oženio Vojačom, patarenkom prema starom običaju “ako mu bude dobra i vjerna”, ali ga je papa razrješio tog obećanja, nakon čega je kralj zbog političkih okolnosti, morao planirati katoličko vjenčanje oženivši Katarinu Kosaču. Vjenčanje je planirano tokom aprila 1446. godine u Milodražu. Dubrovnik je ponovo na dvor uputio dva poslanika da šalju izvještaje, uz prigodne darove. Dogovoreno je da će ponijeti kralju dar u vrijednosti od 800 perpera a kraljici u vrijednosti od 400. Uz poklone određeni su i svirači te zabavljači. Dana 19. maja u Milodraž je doputovao kraljev tast Stjepan Vukčić gdje je bio lijepo dočekan i primljen. S njim je stigla i kćerka Katarina. O samim pojedinostima svadbe nema puno podataka ali je poznato da je bilo veoma napeto uz učestala dobacivanja između Ivaniša Pavlovića i Petra Vojsalića, koji su zamjerili kralju Tomašu izmirenje sa Kosačama. Nakon svadbene svečanosti kralj je imao namjeru da održi državni stanak, dok je sva bosanska vlastela bila prisutna, a planirao je i krunisanje u Milama. Međutim, do toga nije došlo, pa se kralj 25. maja našao u Sutjesci. Sasvim je sigurno da se svadbena svečanost obavila ranije, tokom 21. ili 22. maja 1446. godine. Interesantan podatak vezan za samo krunisanje u Milama, koje se zapravo nije ni desilo, je taj da je papa Eugen IV za Tomaša bio spremio krunu kao nagradu za prelazak na katoličanstvo i obavezu da će progoniti patarene. Kruna je već bila spremna i iz Rima je poslana u Split. Ipak, ona nikada nije dospjela u Bosnu iz razloga što se protiv ovakve odluke pobunila bosanska vlastela, koja je većinski pripadala Crkvi bosanskoj.
