“Došli smo kasno u noć u Potočare. Susretali smo narod koji je sjedio pored puta i u krugu fabrike. Pitali smo da idemo u bazu UNPROFOR-a, a u njihov krug, ne daju. Tu smo se zaustavili, prenoćili smo. Sutradan poslije podne su nas počeli odvoziti, tako da sam ja došao na red negdje između četiri i šest sati poslije podne s mojom porodicom. Prolazeći pored UNPROFOR-a, oni su napravili lanac, suzili su poligon puta, tako da manja kolona može prolaziti do kamiona i autobusa. Prolazeći pored njih, jedan me je u uniformi, mislio sam da je UNPROFOR-ac, uzeo za rame i kaže: Stari, ovamo ti, na lijevu stranu. Rekoh mu gdje će me tamo. Kaže: Ne moraš znati, ‘ajde ‘vamo. Rekoh: Ode mi porodica. Ne pitam te, kaže ‘ajde ‘vamo. Kada sam pogledao lijevo, vidim odvojena grupa od petnaestak starijih muškaraca. Tako sam prešao ja njima. Kad je bila veća grupa odvojenih, naređeno je da nas smjeste u jednu kuću neposredno blizu puta. Dotjerali su nas u prizemlje te kuće. Posjedali smo. Gledamo dole prema putu. Opet odvajanje. Opet grupu čim odvoje dotjeraju u tu kuću. Tako su to radili dok se jedna veća grupa od možda 150 nije odvojila. Neki su sjedili ispred kuće, u kuću se više nije moglo, nije bilo mjesta. Pitali smo ih što nas Odvajate? Kaže: Ne pitajte nas, a što vas odvajamo, naređeno je da vas odvajamo. Jedan je došao odozdo s asfalta, pitao nas je: Ko poznaje Ratka Mladića? Neki su rekli da poznaju, a neki su šutjeli. Kaže: Eto, sada ćete imati priliku da ga vidite i što god vam je nejasno pitajte njega, jer on naređuje sve. Tako su se odozdo pomolila tri do četiri vojnika i generala među njima. Gologlav je bio, kratkih rukava. Došao je blizu ulaznih vrata, pogledao po nama i nazdravio: Zdravo, komšije! Neki koji su bili bliže vratima rekli su: Zdravo! Kaže: Jeste li vidjeli šta bi s naše Srebrenice? To je naša Srebrenica. Mislili ste da vas NATO pakt može spasiti. Ne može vas ni NATO pakt spasiti, mi se ne bojimo ni NATO pakta. I tako je nastavio dalje priču o našoj vladi, zašto nismo išli sa Fikretom Abdićem, zašto smo bili pristalice Alije Izetbegovića. Onda sam rekao: Ne interesuje mene ni Alija Izetbegović ni Fikret Abdić, nego kaži ti nama što vi nas odvajate od naših porodica? Kaže: Ima u Tuzli zarobljenih Srba od prošle godine 180 i trebam jednu veću grupu vas da odvojim pa da se mijenjamo, pa ću onda izvršiti razmjenu. Ne mogu nikako s vašim vlastima da se dogovorim da mi oni puste Srbe. I tako se on opet vratio dole istim putem na asfalt.
Grupe ljudi su i dalje dogojene do prvog mraka. Kada je pao prvi mrak, onda su naredili, kaže: ‘Ajde iza kuće oni što su sjedili ispred kuće. Ustajte, uzimajte svoje stvari i idite tamo preko nekih kukuruza. I kaže: Idite ispred naših vojnika. Ustali su, otišli su. Kada su svi otišli, i mi smo izašli. Sišli smo pred krug baze UNPROFOR-a. Tu su stajala dva autobusa. On je bio pored prvog autobusa. Gledao je kako ulaze. Prvi koji su dolazili ušli su u zadnji autobus, a mi zadnji koji smo dolazili u prvi autobus. Kada smo ušli svi u autobus, onda je naredio vozaču: Zatvori autobus, slijedi crvena kola i ‘ajde za njim. On je ostao tu na putu. Krenuli smo za kolima u Bratunac, kroz Bratunac, do nekog magacina. Zaustavio se autobus, tu je opet čekala neka grupa srpskih vojnika. Oni su nas sproveli u jedan magacin. Tu su držali stražu. Opet je tu dolazio. Dovozili su kamionima dok se nije napunio taj magacin. Kada se napunio magacin, onda su cijele noći izvodili jednog po jednog i ubijali. Donosili su nama na vrata predmete. Gvozdenom palicom su ubijali, sjekirom i noževima. Kaže: Svi ćete do zore biti pobijeni. Ujutro, pošto je svanulo, prestali su ubijati. Onda su odredili deset ljudi, da izađu da rade. Oni su izašli. Vozila su ugasila motore. Prošao je jedan sat, vozila su se ponovo upalila. Tih desetak ljudi nije se nikad vratilo nama. Nastavili su i dalje ubijati. Sve jednog po jednog izvedu i mi čujemo kako ga ubijaju. Odmah s vrata na lijevu stranu ubijaju. Nama su dozvolili da izlazimo na ista vrata, ali na desnu stranu, ko hoće u WC. Prilikom izlaska u WC, u jednu malu prostoriju, kada sam se vraćao iz te prostorije, vidio sam kako jednog skreću među se. Trojica su četnika stajala s jedne strane, trojica s druge. Ovaj drugi s lijeve strane držao je željeznu polugu, a s desne strane držao je sjekiru. Naprijed je stajao jedan s automatskom puškom i viče onome koji izlazi, onome starcu kaže: ‘Ajde meni, ‘vamo, ‘ajde meni! Ovaj, kada je došao do njih, zastao je. Kada je dalje krenuo, ovaj s lijeve strane udario ga je željeznom polugom iza vrata, on je pao, ovaj s desne strane ga udario sjekirom preko leđa tako da je sjekira propala u njega. Onaj je držao za štilo od sjekire, on se uvijao, nije davao nikakav glas. Tako su preko cijelog dana izvodili jednog po jednog i ubijali. Mladić je opet izbio na vrata, onda smo na njega vikali: Šta nas ubijaš? Što nas ovdje gušiš, vidiš da smo svi stari i iznemogli? Kaže: Neće vas niko više ubijati, evo, sad idete na razmjenu u Kalesiju. Nego se prebrojte, da vidimo koliko vas ima. Jedan iz sredine je ustao, prebrojao nas je, 296 je nas ostalo živih. Kaže: Sad će autobus i idete u Kalesiju. Došli su autobusi, oni su nam naredili da ustanemo. Ušli smo u autobuse, već je bio mrak. Krenuli smo iz Bratunca prema Drini, prema Srbiji. Nismo prelazili most, nego smo s lijeve strane Drine išli za Zvornik. Prošli smo Zvornik, onda smo lijevo skrenuli. Došli smo do jedne škole i jedne sale. Zaustavili su se tu autobusi. Čekali smo njih oko dvadesetak. Naređeno je da se izlazi iz autobusa i da se ide u salu. U sali nije bilo nikoga, prazna je bila. Nije prošlo puno vremena, opet su dovozili tu. Kada je bilo oko deset sati, počeli su dovoziti vojno sposobne koji su otišli preko šume. U neko doba dana sala se napunila. Košarkaško igralište u toj sali, moguće da ima oko petnaest metara širine, i dvadeset pet dužine. Tu je bilo puno sposobnih i nas staraca. Opet je došao general Mladić. Nisu nam davali vode, izlaziti, tako da smo bili zgušeni. Ljudi su padali u nevijest od zgušenosti. Rekli smo mu: Što nas gušiš ovdje, što nas nekud ne voziš? Kaže: Šta ću vam ja kad vas vaša vlada neće, pa se ja moram brinuti o vama. Kaže: Sad ću ja jedne dati Fikretu Abdiću, a druge dati u Bijeljinu. Odmah ćete biti transportovani. On se opet vratio. Počelo se izlaziti na jedna sporedna vrata. Ako su izlazili, počeli su povezivati oči. Nismo mogli znati u šta se sjeda jer su se čule teške mašine u neposrednoj blizini te sale. Pitali smo one blizu vrata u šta se sjeda. Rekli su: Ne vidi se. Negdje u sedam, pola osam i ja sam došao na red. Kada sam ustao, stvarno se ne vidi kada se izlazi na vrata, iza vrata je ozidano i sada se ide pored sale. Kada sam krenuo pored sale, vidio sam mali kamion SMB boje, stoji sa ceradom. Potpatošeno je u pola karoserije. Odmah ideš u kamion, nema se penjati nigdje. Ušli smo, napunio se taj kamion, crvena kola su stigla i za nama su krenula. Jedan pored vozača je imao automatsku pušku, prijetio je nama da ne pričamo. Išli smo malo, izašli smo na jedan pašnjak. Kada se na pašnjaku malo zakrenuo kamion, kamion je bio prekriven ceradom, malo je pozadi bilo otkriveno. Gledali smo pozadi. Vidjeli smo puno pobijenih. Prošli smo malo dalje, on se zakrenuo na drugu stranu, tu nas je parkirao pored druge grupe mrtvih. Prišla su dvojica četnika, otvorili zadnju stranicu, istjerali nas i postrojavali. Blizu reda koji je pobijen prije nas na jedno tri metra. Stali smo u red. Čim se kamion odmakao, automatske puške su pucale na nas. Pošto sam bio na čelu, na mene je navalio jedan čovjek i ja sam pao. Pošto sve popada, onda oni pojedinačno ubijaju, ubijaju i tada su se odmakli. Ležeći, gledam na drugoj strani dovezao se drugi kamion. Tamo gdje sam tu prvu grupu vidio. A ovaj opet, oni se razminu na putu. Istovari se, oni pobiše, onda onaj kamion dolazi ovamo. To je išlo brzo. Ležao sam tako, ne znam koliko je bilo, uglavnom još je sunce grijalo. Crvena kola prate i jedan drugi tamić. Kad otprate jedan tamić na strijeljanje, odmah se ona vraćaju prije nego se istovari taj tamić, na strijeljanje i prate drugi tamić koji se utovara. Tako su oni oba tamića pratila. U jednom momentu izostaše ona kola i ne vraćaju se više. Izađe Ratko Mladić i onaj što je sjedio pored vozača. Posmatraju. Kako se izgoni iz tamića i kako se postrojava i ubija. Kada su sve poubijali, onda se vratio u tamić, sjeo je i otišao nazad. U neko doba noći, neko društvo koje je bilo tu kažu nema više, sve je završeno, neko je rekao od tih Srba. Pitali su da li treba dežurati, neko im je rekao: S nama nećete ići, a drugi kamion ako dođe po vas, onda nećete dežurati. Ako ne dođe, dežurat ćete preko cijele noći. Ovaj kamion je otišao, oni su stajali, pušili su. Poslije pet – šest minuta pomolio se ponovo kamion, odakle su i oni dolazili. Došao je do njih, popeše se na kamion, bilo ih je deset, na dva strijeljanja po pet, pa je tu bilo ukupno deset. Otišli su. Mašine su tu rovile grobnice iza naših leđa. Dvije mašine, dva rovokopača su bila. Preko cijeli dan. Kada je pao mrak, oni su otiši, napustili su. Tada sam ustao s jednim koji je još preživio i prešli smo na slobodnu teritoriju”.
