Nakon što je Hrvatska vojska uspješno sprovela operaciju “Oluja”, u avgustu 1995. godine, deblokiran je i Bihaćki okrug nakon 1 201 dana opsade. Ubrzo nakon toga kreću ubrzane pripreme za veliku oslobodilačku akciju 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, nazvana “Sana 95”. U munjevitom prodoru za svega par dana 5. korpus je oslobodio Bosanski Petrovac, Ključ i Bosansku Krupu. Srpska kontraofanziva usporila je napredovanje jedinica ARBiH ali je bilo jasno da je pitanje oslobođenja Sanskog Mosta neupitno.
Jedinice 505. viteške bužimske brigade upućene su u rejon Lušči Palanke, koja je tada već bila oslobođena, sa ciljem konačnog oslobođenja Sanskog Mosta. Nikada kao do tada u Bužimu nije bila popularnija pjesma Ibre Selmanovića o 505. bužimskoj i stihovi: “Pjevaj, Sano, nek se zna, doći će vam upomoć Viteška brigada”. U prijepodnevnim satima, 8. oktobra 1995. godine, prema Lušči Palanci je krenuo jedan vod policije SJB Bužim, formiran većinom od bivših boraca 505. viteške brigade, uglavnom od onih koji su u toku rata ranjeni. Vod je kratko zastao u Bosanskoj Krupi, koja je bila u potpunosti razrušena, nakon čega je upućen prema podgrmečkim srpskim selima, koja su bila potpuno pusta. U popodnevnim satima vod je stigao u zaseok Praštala, gdje su se borci rasporedili na linijama. Među borcima se našao i Jasmin Grošić koji opisuje tadašnje stanje: “Bili smo oprezni jer su nas upozorili na mitraljesku vatru sa srpskih položaja. Kažu da tokom dana na postolje postave mitraljez, naciljaju naše položaje, fiksiraju oružje, a onda preko noći pucaju kad se čovjek najmanje nada. Da je istina, sami smo se uvjerili kad smo iznenada, negdje oko ponoći, zasuti vatrom. Ružan, neprijatan osjećaj. Smjenjivali smo se na straži do zore. Jutro je bilo hladno i maglovito. Sa svjetlom dana oživjela je i naša okolina. U koloni po jedan, napuštene od vlasnika, izlazile su krave na pašu u polje i gubile se u gustoj magli. Svinja je bilo bezbroj, vrzmale su okolo, tako da smo svoje ruksake s hranom morali stavljati na visoka i sigurna mjesta. Kada je zasjalo sunce, prošeteli smo linijom i vidjeli ko nam je u komšiluku. Do nas su bili neki momci iz Cazina. Puščana i artiljerijska vatra povremeno se smjenjivala. Izenandilo nas je da se sa srpskih položaja manje puca”.
Dana 10. oktobra specijalna jedinica “Hamze” udarila je na položaj Otiš i vrlo brzo ga zauzela. Ubrzo je vodu naređeno da krene putem uz Palanačko polje. Grošić navodi da su tada izbili u neko selo u kojem je gorjelo nekoliko krovova kuća, a malo iznad njih su vidjeli grupu srpskih vojnika kako bježe u šumu. Nakon što su zastali u selu i osvježili se, naređeno im je da se postroje i u koloni vrate prema Palanci. Poslije kratkog odmora autobusom su prebačeni prema Sanskom Mostu. “Vozeći se predjelom koji je većini bio potpuno nepoznat, kratko smo zastali kod prvih kuća. Vidjelo se da je selo bošnjačko. Kuće lijepe i ugusto poredane, prilaz kućama dobar, dvorišta lijepa. Desno se vidi još veće selo. Veliko i gusto, među kućama ostaci porušene džamije. Kasnije sam saznao da se selo zove Gorice. Uzbuđenje je veliko. Neki su od radosti počeli plakati. Za kratko vrijeme nailazimo na još jedno selo. Rekli su da se zove Fajtovci. ‘Izađite svi, ne može se dalje, srušen je most!’, neko je izjavio. Zaista, pred nama, na rječici Blihi, nalazio se eksplozijom srušen most. Nedaleko od njega postavljen je privremeni pontonski most. Izišli smo i rasporedili se u nekoliko kuća. Čudno, kuće su bile tople kao da se vatra u peći tek ugasila. Bilo je i struje od koje smo se u posljednje tri godine potpuno odvikli. Šefket je otišao u kupatilo i ubrzo se vratio okupan i namirisan. ‘Vidio sam da je bojler bio pun tople vode pa sam se okupao. Ostalo je još, uđi i okupaj se dok neko drugi nije zauzeo!’ Tako je i bilo. Ušao sam i nabrzinu se okupao. Nakon toliko dima, prašine i znoja blagodat tople vode i sapuna, a ratno doba”.
Nakon kratkog predaha stigla je nova naredba da se krene prema Kamengradu. “Naši su, naši!’, viče jedna žena. ‘Izađite napolje slobodno, naši su!’ Ljudi polahko izlaze. Potpuno zbunjeni, ne znaju kako postupiti. ‘Dide, kako si, gdje su ostali ukućani?’, pita Meho iz Bužima. ‘Ne znam ja… ništa ja ne znam!’, uplašeno odgovara starac. ‘Ne boj se, dide! Mi smo iz Bužima, naši smo, muslimani’, pokušavaju neki ohrabriti starca. Odnekud dolazi Husein ef. Kovačević, moralista 505. bužimske. U Donjem Kamengradu bio je do rata imam nove džamije. Bivše džematlije ga prepoznaju, grle ga, plaču… Stvarno dirljiv prizor. Povjerenje im se polahko vraća pa počinju pričati o grozotama u zatočeništvu”. Jedan starac kazuje: “E djeco draga, da ste došli ranije samo nekoliko sati, spasili biste više od sto pedeset duša. Prije nego što ćete ući u selo, oni su pokupili ljude koji su morali ići na radnu obavezu i doveli ih. Neke su i pobili dolje u Kamenici”. Vod se tada uputi prema fabrici gdje su predpostavili da leže mrtvi ljudi. Srpska vojska ih je strijeljala prilikom povlačenja.
Krećući se dalje kroz naselje, susreću tužan prizor – porušena džamija, hrpa zidova i kupola. Jedinica je i ovdje dočekana uz veliko slavlje. Na cesti zatekoše bradatog čovjeka sa amblemom Patriotske lige i puškom “Thompson”. Nakon što su se upoznali i saznali da se zove Nedžad, ispriča im da se čitav rat skrivao od srpske vojske, živeći u šumi. Povremeno je silazio do kuće po hranu i da obiđe porodicu. Pomoću jednog tranzistora je svo vrijeme slušao vijesti i informacije kako pripadnici ARBiH napreduju i oslobađaju mjesta. Zanimljiv je podatak da su se rodile i nove ljubavi. Jedan mladi borac iz Bužima je upoznao djevojku iz Kamengrada. Ljubav se veoma brzo rodila, a uskoro su odlučili i da se uzmu. Nekoliko dana kasnije, mladić je dobio odsustvo i odveo svoju dragu. Sutradan se vod uputio prema Starom Majdanu. Bošnjačke kuće u kojima su živjeli Srbi, bile su prazne, a u naselju zatiču samo pripadnike ARBiH. Nakon dva dana provedenih na linijama kod Majdana i Stare Rijeke, vod se vratio u Kamengrad. Prije povratka došlo je do jednog kontranapada srpske vojske kojeg su zaustavili bužimski borci. U petak 13. oktobra vojska se okupila ispred srušene kamengradske džamije da klanja Džumu. Poslije skoro četiri godine Husen ef. Kovačević je proučio prvi ezan na ovom prostoru. Bio je to zvuk koji je najavio kraj rata i početak slobode.
IZVOR: List “Stav”; 9.11.2017. godine
