U januaru 1942. godine četnici su počinili još jedan u nizu teških zločina nad Bošnjacima Višegrada. Jedan od preživjelih svjedoka, Mehmed Kurspahić rođen 1906. godine u Koritniku svjedoči dešavanjima:
“Onoga dana, kad je Hrvatska vojska [misli se na vojne jedinice Nezavisne države Hrvatske] potisla četnike do iza Gostilje, sutra danje došao u Koritnik Vuko Medenica sa 20 četnika, među kojima su bili Nikolić Stjepan, Šušnjar Stevo, Šušnjar Čedomir svi iz Hubave, te Gavrilović Velizar, Dragomir, Grujić Đuro iz Koritnika, dočim ostali su bili nama nepoznati. Napred navedeni seljaci bili su obučeni u seljačko odjelo, a oboružani sa puškama i noževima. Municiju su imali u džepovima. Oni drugi nepoznati bili su obučeni svi u vojnička odjela sa redenicima preko ramena oko pasa, sa puškom i nožem, a imali su gotovo svaki po jednu bombu. Vuko Medenica bio je u oficirskom odjelu sa šubarom na glavi.
Čim su došli u Koritnik, Vuko Medenica pozvao je Kurspahića Ramu i rekao mu, da nas muškarce sve iskupi u selo, te dovede do njega. Kada je Ramo to učinio i nas sve okupio, Medenica nas je postavio u red, a iza toga naredio, da prvi po redu Kurspahić Mehmed izađe pred nas, nakon čega je zapovjedio dvojici onih, koji su bili u vojničkom odjelu da mu zgule kožu sa lica. Ova su dvojica odmah pristupila radu, oborili Mehmeda te onako tupim noževima najprije mu razrezali kožu ispod cijelog lica, a onda je počeli guliti te skupa sa mesom t.j. mišićima na licu, nosom i ušima zgulili i prevrnuli preko glave tako, da je doni dio sa brade dostizao mu do jake kaputa. Mehmed je kroz čitavo ovo vrieme krivio se i vrišto od užasa i bolova. Mi ostali gledajući taj užas patnji nad čovjekom bili smo prošli. Nakon toga je Medenica naredio Mehmedu nako zguljenom, da pokaže kako se Bogu moli. Pa kada je Mehmed prikazivajući molitvu Bogu pao na zemlju (tj. na sedždu), jedan od onih koji su lice derali, usadio mu je nož u leđa, od čega je Mehmed nakon užasnog krivljenja umro. Nakon Mehmeda došao je red na Spahića Mehu, da i njega na isti način zlostavljaju, pa kada je izašao pred nas, odmah je pao na zemlju govoreći, da ga radje ubiju nego tako muče. U tome je jedan od mučitelja imajući nož na pušci zabo u Mehinu lijevu ruku i gotovo je otkinuo, a onaj drugi je pristupio i pritisnuo mu leđa nogom, naslonio cjev na slijepočicu i opalio, od čega je Meho odmah umro.
Sada je došao na red Kurspahić Mujo, koga su oborili na zemlju i njih četvorica onako sa noževima na puškama su ga parali, boli i rezali te svega istrgali kao vuci lješinu, iza toga se je jedan od njih zaletio na Kurspahića Sulju, koji je bio žrtva po redu, te mu protjerao nož kroz vrat tako, da ga je zabo s prednje strane i da je prošao sa zadnje strane vrata, od čega je Suljo odmah mrtav pao čim je ovaj krvopija nož izvadio. Ovaj isti je odmah, čim je Suljo pao, zadio bajunetu Spahić Smailu u slabinu i razderao mu tijelo do pupka, od čega je Smail pao i njegov vapaj i previjanje od raznih bolova se je dugo čuo. U to je došao seljak iz Hubave Jovajović Gojko, koji je dotjerao pred sobom Smajkić Rasima. Njemu i njegovom bratu Novici zapovjedio je Vuko Medenica, da otjeraju do Drine Kurspahića Ramu, Smajkića Rasima i još jednu ženu, te tamo od njih učinu ono što znaju. Vidio sam kako su Jovanović Gojko i Novica čim su se približili Drini počeli nemilice s nožem na pušči bosti ovo troje, koji su bili svezani sve dotle, dok nisu pali, pa kada su pali, onda su ih onako ležeće na zemlji puno i puno puta boli, a poslije toga su ih odvezali i niz Drinu bacili.
Uzeli su kapu Kurspahića Rame, te stavili na jednu visoku stožinu kod Drine, koja kapa na toj stožini i danas se vidi. Dok su ovo činili braća Jovanovići, dovedeno je pred Vuku Medenicu jedno dijete od 9 godina za kojeje Vuk mislio da ima 12 godina, pa kada mu je dokazano da je dijete mlađe od 12 godina pustio ga je, govoreći da je odlučio poklati i poubijati sve muslimane i djecu preko 12 godina. Odmah iza toga mene Kurspahić Begu, Naila i Smajila, predao je braći Jovanovićima, kada su se ova dvojica vratila od Drine, sa nalogom da nas odvedu negdje i postreljaju. Ovi su nas poveli do u dolinu blizu jedne kukuruzovine i postavili nas za streljanje, pa kada su oni pošli, da se izmaknu nekoliko koraka, da nas poubijaju mi smo izrabili tu priliku i pobjegli kroz kukuruzovinu u šumu. Braća Jovanovići i ostali četnici otvorili su na nas puščanu vatru, ali nas je sreća poslužila i nijedan nije od nas povređen i ako su oko nas padali puščani metci kao kiša. Zaboravio sam spomenuti da su nam braća Jovanovići svima poskidali cipele, koje su bile gotovo nove, a nama dali neke poderane opanke. Kada smo zašli duboko u šumu i kada se je stišala puščana paljba, mi smo izabrali zgodno skrovište i tu veče prenoćili ne spavajući, jer nam san nije išao na oči iza onako groznog prizora, koji smo toga dana vidjeli i teškog osjećaja, da će se i nama nešto tako desiti. Tada nismo smjeli ostati na istom mjestu nego smo svaki dan mijenjali svoje prenoćište. Prvog dana dobili smo nešto hrane od naše familije, ali kada su to četnici primjetili, pošli su u 6 potjera za nama, a jedni su ostali da paze da ne bi ko iz naših kuća nama donosio hranu. Dok smo vrljali po šumama i nastojali da se približimo Višegradu prošli smo kroz šumske kose: Duboko, Gračine, Ljutače, Dačin, Široko, Vrelo i Kik, dok najposlije nismo preko Jalovika više sela Hubave kroz dolinu u potok Šešalj preko Banjske i osvanuli više Kosova Polja. Kroz ovo vrieme našega lutanja i nastojanja da se približimo Višegradu, došli smo više puta između dvije vatre, tj. puščane paljbe naših vojnika i četnika. Kroz planine odnosno kose naprijed spomenute zadržali smo se 11 dana i jedan dan je hrana bila svježa. Kada je i toga nestalo glad nas je prisilila da dođemo u Višegrad ili živi ili mrtvi. U Kosovu Polju nas je primjetila naša straža i čim sam joj rekao svoje ime, odma nas je pustila da prođemo u grad. Lutajući kroz naprijed navedene kose čuli smo da su četnici tri večeri vodili sebi Junuzović Aišu iz sela Kuke i da su je tamo silovali. Ne znam više ništa reći o sudbini ostalih ljudi, djece i žena iz Koritnika. Kako sam naprijed rekao, oni su seljaci iz Hubave i Koritnika sve su naše komšije, kojima se nismo nikada u životu zamjerili, pa nas je sve iznenadilo, kada smo i njih vidjeli sa onim četnicima u vojničkom odjelu. Doduše osim braće Jovanović nisu nas bivši naši susjedi tom zgodom zlostavljali, nego oni u vojničkom odjelu. Mislim da nije potrebno primati uredovnu bilješku od Kurspahić Bege, Naila i Smajila, jer ni oni ništa više neće moći kazati, nego što sam ja naveo. Gore su točno navedene sve moje riječi i na njih ću uvijek položiti prisegu.”
