Kada je Krizni štab Srpske Demokratske Stranke preuzeo vlast u Doboju, 3. maja 1992. godine, sve do jeseni 1992. godine trajao je progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općine. Ipak, jedan određeni broj Bošnjaka i Hrvata je ostao u Doboju sve do kraja septembra 1995. godine, nakon što je u oslobodilačkoj akciji Armije Republike Bosne i Hercegovine oslobođen južni dio Ozrena. Jedan od posljednjih koji su protjerani iz Doboja, bio je i Fikret Kruško, koji je 27. septembra 1995. godine, za list “Oslobođenje” dao intervju o stanju u Doboju tokom ratnih dana i odnosu prema nesrpskim stanovnicima.
“Zovu me Fikret Kruško. Sin sam Safetov i rođen sam 1951. godine. Do 21. septembra ove godine sam živio u Doboju, Ulica maršala Tita broj 65. Četnici su je prekrstili u Ulicu svetog Save. Do rata živio sam dobro. Imao sam vlastitu radnju. Po struci sam grafičar i bavio sam se sito – štampom. Na početku rata četnici su mi sve oduzeli. Od svega, ostala mi je ona torba koju sam prenio preko Ozrena, kada su me protjerali, zajedno sa sinom Nedimom i suprugom Vahidom. Očekivali smo da će se ovo desiti. Dvije sedmice prije nego što će nas istjerati rekli su da svi odemo u Crveni krst i prijavimo se. Kad je oslobođena Vozuća, u Doboju se pojavilo puno Srba koji su pobjegli. Upadali su u stanove Muslimana i Hrvata, pljačkali, tukli… Niko nije ni pokušavao da ih zaustavi. Prema evidenciji koju je vodio “Merhamet” bilo je oko 2 600 Muslimana. Mislim da je to prevelik broj i, kako procjenjujem, nije nas bilo više od 1 200. Poslije ovog protjerivanja vjerujem da nije ostalo više od 70 Muslimana. Uglavnom su to vojno sposobni muškarci i daj Bože da im se što zlo ne desi. Živjeli smo nikako. Morali smo čistiti što nam narede. Ako ne poslušaš, zna se šta te čeka. Uz to, kad god su htjeli, upadali su u stanove, pretresali, tukli. To je mogao učiniti svaki vojnik koji naiđe ulicom. Mi Muslimani uglavnom smo bili po radnim vodovima ili na radnoj obavezi. Išli smo po dva mjeseca na Ozren da kopamo rovove. Samo nas gurnu naprijed ispred prvih linija, pa ko preživi. Ljudi ginuli, ranjavani, ima ih koji su ostali vječiti invalidi, bez ruku, nogu… Dva puta sam bio mobilisan u njihovu vojsku. Oba puta prisilno. Odmah da kažem, ako mi vjerujete, u borbi nisam bio i nisam pucao. Nama Muslimanima i nisu previše vjerovali. Doduše, bilo je Muslimana koji su išli, neki milom, neki silom. Prvi put sam obučen u uniformu 18. februara 1994. godine. Tada su mobilisani svi muškarci od 18 do 55 godina. Nas Muslimana bilo je 192 i oko 50 Hrvata. Petnaestak dana nismo ništa radili, a onda su došli i odveli nas prema Tesliću. Tamo je Edin Njemčević, koji je četnik dobrovoljac od prvog dana, odabrao četrdesetak ljudi i odveo ih u akciju. Tada je jedan poginuo, a pet – šest ih ranjeno. U vojsci sam bio do 3. maja te godine. Naredni mjesec sam bio na radnoj obavezi u “Metalogradnji”. Onda su me opet mobilisali. Prijetili su da će mi ubiti cijelu porodicu ako ne pristanem. Srećom, nisam ostao dugo, do polovine jula. Bio sam sve vrijeme na Crnoj Rijeci, kod Teslića. Plate nisam dobijao. Za godinu dana na radnoj obavezi sam dobio 50 kilograma brašna i to je sve. Ni njihova vojska, Srbi, nije bolje prolazila. Živjelo se kako se moglo. Ono malo stvari što smo imali mijenjali smo sa Srbima, koji su imali hranu. Oni ucjenjuju, a tebi kod kuće dijete gladno. Ruku na srce, nisu svi bili takvi. Bilo ih je koji su htjeli pomoći, čak i u vojsci. Jednom kada sam bio na kopanju, starješina Ostoja Trifunović nije dozvoljavao vojsci da se nad nama iživljava. Štitio nas je koliko je mogao, čak i kaznio dvojicu vojnika. Pomagale su i komšije, krišom, da niko ne vidi, ali su takvi bili rijetki. Zadnjih dana boravka u Doboju je bio pravi haos. Ljudi ne znaju šta se dešava, šta ih čeka. Ali, i u toj panici oni vjeruju da će Doboj biti srpski. Svi odreda. Pričaju da će se na kraju Srbi i Hrvati dogovoriti i da će Bosnu podijeliti dolinom rijeke Bosne i Neretve. Nama Muslimanima stalno su govorili da se nemamo čemu nadati. To su pričali na početku rata, to pričaju i danas. Doduše, ugledniji Srbi za svaki slučaj šalju porodice dalje. Na kraju će nastradati samo sirotinja. Grad nije puno razrušen. Nije to ni blizu Maglaja, na primjer. Četnici su srušili džamiju u gradu i kod nje je sada deponija smeća. Srušena je i katolička crkva. Jednostavno oni čine sve da se ovaj narod nikada više ne pomiri. Zato i jeste svo ovo zlo. Dabogda im se vratilo.”
