“Dana 11. jula 1995., godine pošto je sam grad već bio opkoljen Karadžićevim koljačima, oko 13 sati, popodne, s grupom žena i djece sam se uputila prema Potočarima, gdje se nalazila Komanda holandskog bataljona, misleći da će nas oni zaštititi od četnika. Komandant 28. bataljona Ejub Golić me je s djecom utrpao u jedna kola. Nedugo zatim, stigla sam sa svoje četvero malodobne djece u Potočare. U Potočarima je već bila gužva, gdje se okupio ogroman broj žena, djece i muškaraca. U samim Potočarima sam primjetila veliku koncentraciju četničke vojske, među njima sam prepoznala Iliju sa Šapata kod Srebrenice, koji je u desnoj rucio nosio sablju. Sjećam se dobro da je tom prilikom izdvojio veliku grupu sposobnih muškaraca Bošnjaka, natjerao ih da ulaze u autobus, a ostatak koji nije mogao stati potrpao je u kamion govoreći: ‘Oni idu u Zalazje, gdje će biti poklani umjesto kurbana’. Pun autobus i kamion Muslimana – Bošnjaka je odveden u pravcu Zalazja, gdje su najvjerovatnije poubijani. Spustila se noć. Naoružani četnici počinju izdvajati grupu po grupu mlađih žena, odvodeći ih na silovanje, a grupu muškaraca na strijeljanje i klanje. U toku cijele noći, 11/12. jula 1995. godine, čuli su se vrisci silovanih žena i djevojaka, plač djece, a po obližnjim njivama i kukuruzištima krkljanje poklanih muslimana. U hali Fabrike akumulatora, gdje sam bila i ja sa četvero djece, bilo je toliko naroda da se jedva moglo disati. Četnici 12. jula i dalje sa svojim generalom Mladićem nastavljaju svoj krvavi pir, a Mladić i dalje garantuje svima bezbjednost, iako je u toku noći silovano na stotine žena i djevojaka i više od toga poklano i strijeljano Muslimana. Oko 9 sati ujutro pošla sam da djeci donesme vode. Pored potoka, u neposrednoj blizini hale, vidjela sam četiri zaklane žene, a pored njih dva zaklana golobrada mladića, ali ih nisam mogla prepoznati. U toku 12. jula prepoznala sam neke četnike koje su bile moje bivše komšije u Hranči, a to su: Ljubo, četnik još iz rata 1941. – 1945. godine, Vlado, sin Ljubisava, koji su prepoznali me i pogledali mrko, da bi se nedugo zatim, u fabričkoj hali pojavili sljedeći zlikovci, i to: M.T. iz Repovca, S.N. iz Bratunca, koji mi je rekao: ‘J…. ti majku, zar si još živa’ i još dosta njih koje sam poznavala, ali sam im zaboravila imena. Pokušavala sam u par navrata da se sa djecom ukrcam u jedan od kamiona ili autobusa, ali bezuspješno, jer bi me svaki put M.T. i M.Ž. vraćali nazad u halu fabrike, ne dajući mi da se s djecom ukrcam. Kod posljednjeg pokušaja očajno sam sjela na travu i počela plakati. Dok sam sjedila na travi, vidjela sam kako general Mladić od bošnjačkih majki kupi mušku djecu od 7 do 15 godina starosti, a potom skupljene dječake predaje starješinama svoje vojske, koji ih odvode u nepoznatom pravcu. Mladić je majkama te djece garantovao život, uz obećanje da će ih on sprovesti do slobodne teritorije Tuzle. Grupa dječaka, koje je Mladić sakupio, brojala je, po mojoj procjeni, oko 50 dječaka. Negdje oko 17 sati, ponovo sam ustala sa trave i uputila se u halu fabrike. Mlađe žene i muškarce su i dalje izvodili, žene su se silovane vraćale, dok se nijedan odvedeni muškarac više nije vratio u halu iz koje je odveden. Gledala sam svojim očima kako se neki Orhan ili Orhanov brat, iz Dobraka kod Srebrenice, objesio sopstvenim kaišom u hali fabrike, govoreći da neće živ u njihove ruke. U pomenutoj hali također, sam vidjela preko dvadeset spontanih porođaja. Žene su na silu i od straha pobacivale djecu. Među tim ženama sam poznavala Havu, suprugu Hajrudinovu, iz Tubara kod Srebrenice, čije je žensko dijete odmah nakon porođaja umrlo. Tog dana dosta naroda je evakuisano. Situacija se bar prividno smirila. Ostatak naroda je već iscrpljen od gladi i žeđi. Navečer, oko 21 sat, u hali se pojavljuju vojnici UNPROFOR-a, s prevodiocem, koji nam je rekao: ‘Nemojte se plašiti, sada će ući osam četnika obrijanih i lepih, pripremite se.’ Odmah zatim, u halu ulaze najavljeni četnici, prolaze halom da bi odredili sebi žrtve za nastupajuću noć. Navečer 12. jula 1995., oko 22 sata, sjedila sam pored moje četiri curice koje su bile pospale. U halu su ušla trojica meni poznatih komšija i to: M.Ž., LJ.J. i V.J., svi iz Hranča. Naredili su mi da ustanem. Ustala sam. Oni su me izveli pred halu. Pred halom je bilo još oko petnaestak četnika, od kojih sam prepoznala M.T. iz Repovca. Odveli su me u jednu kuću u Potočarima, gdje sam vidjela svojim očima kako ubijaju muslimane. U toj kući sam vidjela ogroman broj poginulih ljudi. Zatim su me odvedi do sljedeće kuće, gdje sam vidjela još stravičniji prizor, kako nabijenog na ražnju peku jednog čovjeka. Jedan od četnika me upitao: ‘Možeš li poznati ko je na ražnju?’ Odgovorila sam da ne znam, jer se čovjek nije mogao identificirati zbog toga što je bio skoro pečen. Poslije toga su me odveli do jednog parkiranog autobusa. Jovanović Ljubo, moj bivši komšija iz Hranča, im je rekao: ‘Hajde da pročistimo pištolje’. Bacio me preko sjedišta, a potom su kao zvijeri navalili na mene. Otimala sam se, plakala i molila za milost, ali bezuspješno. Od četnika koji su učestvovali u mom silovanju, pored LJ.J., koji me bacio preko sjedišta, su: M.T. iz Repovca, M.Ž. iz Hranča, V.J. iz Hranča. Ostale sam poznavala po facama, ali im se ne sjećam imena. Silovali su me. Pala sam u nesvijest i više se ničeg ne sjećam. Osvijestila sam se tek ujutro u fabričkoj hali oko 9 sati. Kada sam se malo pribrala i došla sebi, pitala sam ostale žene odakle ja ovdje. One su mi rekle da su me, između 3 – 4 sata ujutro, u fabričku halu unijeli vojnici UNPROFOR-a, a to je već ujutro, 13. jula 1995. godine. Taj dan evakuacija je i dalje nastavljena, a u zraku se osjećao nedostatak kiseonika i užasan zadah od krvi i leševa poubijanih civila. Oko podne, ponovo sam se s djecom pokušala ukrcati za evakuaciju, ali me ponovo onaj isti M.T. vratio s djecom u halu, ne dajući da se ukrcam, govoreći: ‘Ti nećeš nikada vidjeti vašu slobodnu teritoriju’. Tada mi je moja devetogodišnja kćerka Merima rekla: ‘Mama, vidiš da hoće da nas pobiju.’ S djecom sam ponovo sjela na travu, kao i prethodnog dana. Muškarce su i dalje odvajali na lijevu stranu, u pravcu Bratunca, a žene s djecom za evakuaciju u autobuse i kamione. Vratila sam se s djecom ponovo u salu. Moja kćerka Merima mi je rekla, i zamolila, da ih sve četiri podavim, a da ih ne ostavljam žive četnicima. U fabričku halu ulazi pomenuti M.T. iz Repovca. Kada me je ponovo vidio, rekao mi je: ‘J… ti majku i djecu, pa zar si preživjela, prvo što ću ti uraditi, poklaću ti djecu, a onda i tebe.’ Na prijetnju ovog krvoloka, Merima je odgovorila: ‘Ubili ste mi oca, ubijte i mene.’ Mirko je tada izašao. Oko 16 sati u hali se pojavio Mladić i naređuje četnicima da popišu sve koji se nalaze u hali. Ponovo se spušta noć, ali i ovog puta su odvodili žene na silovanje, a muškarce su strijeljali i klali. Samo, ovaj put manje jer nas je bilo manje. Dana 14. jula 1995. godine, oko 9 sati ujutro, UNPROFOR nas je izveo iz hale u stroju, dvoje po dvoje za evakuaciju. Dođem do autobusa i ponovo M.T. mi ne da s djecom u autobus. Ovaj put s njim je bio i LJ.J. iz Hranča, moj bivši komšija. Između 17 – 18 sati, istog dana, prišao mi je jedan mladi četnik, ne znam odakle, ali po govoru bi se reklo da je Srbijanac. Pošto sam mu, uplakana, ispričala situaciju, rekao mi je da će me ukrcati sa prvim autobusom koji dođe. Kada je autobus stigao, on je uzeo u naručje moje dvije curice i ponio ih prema autobusu. M.T. je stao ispred njega, opsovavši mu Boga, i rekao mu: ‘Ona s djecom ne može na njihovu teritoriju’. Mladi četnik ga nije slušao i s djecom me smjestio u autobus, zaprijetivši mu, da me ne bi izbacio iz autobusa u Bratuncu. U autobusu, kao što sam već navela, nisu dali muškarcima, već su ih izdvajali na lijevu stranu. Tom prilikom, u kanalu sam, s oborenom glavom, prepoznala: Sinanović Nurifa, Sinanović Kemala, Ahmetović Osmana, Ahmetović Džemala, Husić Ševku, svi iz Pirića, zatim Karić Sekira iz Sekirića, Aljić Latifa iz Dobraka. Autobus je krenuo. Stigli smo do Bratunca, gdje je zbog kontrole zaustavljen. U autobus je s automatskom puškom ušao S.N. iz Bratunca i rekao vozaču: ‘Ovu ženu iz Hranče zajedno s djecom izbaci iz autobusa, jer ona je bila 1992. godine u sali OŠ ‘Vuk Karadžić’. Ona ne smije stići na njihovu teritoriju jer će biti svjedok u Hagu’. Vozač autobusa ga je uzeo za prsa i izbacio iz autobusa, a zatim je krenuo prema Kravici. Po dolasku u Kravicu, zaustavljen je autobus. Četnici su nas istjerali iz autobusa da prepoznajemo naše zarobljene muškarce, kojih je po mojoj procjeni bilo 3 – 4 hiljade, sakupljenih u gomilu. Neki su stajali, neki sjedili, neki su bili vezani, a neke su još uvijek dogonili zarobljene. U veoma velikoj masi, jednom rječju rečeno, oblaku zarobljenih Bošnjaka, za kratko vrijeme sam uspjela prepoznati neke od njih, i to: Kabilović Hamida, moga brata, Kravić Refika iz Pirića, Muniba, direktora škole iz Klotjevca, Seada Krdžića, Sabahudina Krdžića, obadva s Osmača, Kirama Mehića iz Pirića, Reufa Karića iz Pirića, Arifović Hasu iz Hranče, sina Bege Hodžića iz Hranče i još dosta njih koje sam u Srebrenici poznavala, ali im nisam svima znala imena. Približavala se noć. Autobus je krenuo iz Kravice prema Konjević Polju, Novu Kasabu, Vlasenicu i stigao u Tišću. Četnici su nas u Tišći, u toku noći 14. jula 1995. godine, izbacili iz autobusa i pješice uputili prema Kladnju. U blizini tunela kod Kladnja prihvatila nas je naša vojska i s našim autobusima, u samu zoru, s četvero djece, 15. jula 1995. godine stigla sam na Dubrave kod Tuzle”.
