U Zastupničkom domu Kongresa (Republikanska stranka), Claudia Tenney predstavlja distrikt iz savezne države New York u kojem živi veliki broj ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Jugoslaviju je posjetila 1980-ih i bila jedina američka uposlenica u jugoslavenskom konzulatu u New Yorku, gdje je radila na projektu Olimpijskih igara u Sarajevu, na kojima je i prisustvovala. Tijekom rata u BiH pomagala je izbjeglicama u Sjedinjenim Američkim Državama, a radi njih je pokrenula i novine na bosanskom jeziku.
Kao članica Odbora za vanjske poslove Kongresa, za Glas Amerike je komentarisala krizu u BiH, navodeći da bi trebalo razmisliti o Daytonu 2, te naglašavajući važnost snažnije diplomatske aktivnosti BiH u Washingtonu.
VOA: Vaša veza sa BiH, odnosno sa bivšom Jugoslavijom, datira još iz ranih 80-ih godina kada ste tamo putovali kao studentica. Možete li objasniti kako se ta veza sa regionom razvijala od početka?
“To je pomalo smiješna priča. Otišla sam na Univerzitet Colgate u Hamiltonu, gdje su se moji roditelji upoznali, ali nisam željela provesti ljeto u Hamiltonu, već sam htjela biti dio studijskih grupa. Uvijek sam željela da putujem u inostranstvo i zanimali su me vanjski poslovi. Otišla sam u studijsku grupu, misleći da bih mogla ići u Italiju i studirati renesansnu umjetnost i arhitekturu, jer sam sanjala da postanem umjetnica. Dok sam čekala u kancelariji za studijske grupe, jedna žena je sjedila preko puta mene i rekla: ‘zašto ne odeš u Jugoslaviju?’. A ja sam otprilike rekla: ‘Jugoslavija – zar nije tamo ubijen Ferdinand?’. Znate, tipično za SAD, to je bilo sve što smo tada znali o Jugoslaviji. Ona je rekla: ‘ne, to je nevjerovatno, trebala bi otići’. Tako da sam imala prvu studijsku grupu u Italiji, a onda sam ljeto 1981. provela u Jugoslaviji i jednostavno sam se zaljubila u cijeli region. Stekla sam mnogo prijatelja tamo, bilo je nevjerovatno, veoma raznoliko i zanimljivo. Zatim sam, dok sam još bila na koledžu, radila u bivšem jugoslovenskom konzulatu u New Yorku kao pripravnica. A kada sam diplomirala vratila sam se i radila za konzulat, kao jedini američki uposlenik, posebno se fokusirajući na pripreme za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. To je bilo jako uzbudljivo. Učila sam hrvatski jezik. Vratila sam se 1984/85. godine, pozvao me zagrebački univerzitet u grupi oko stotinu studenata iz cijelog svijeta. Studirali smo u Dubrovniku tokom ljeta, ko bi to mogao odbiti? Tamo sam odvela roditelje, sestre, drugarice sa fakulteta, moj sin je bio u regionu nekoliko puta.
Posebno sam se uključila kada je 1991. izbijao rat. Zvali su me prijatelji iz svih krajeva bivše Jugoslavije, uključujući i Srbiju, koji su pokušavali izaći i otići u Kanadu. Svi su pokušavali otići zbog užasne prirode tih događaja. Za mene kao osobu koja voli ljude iz cijelog regiona bilo je zaista poražavajuće da se to dešava, užasna situacija. Moj sin je bio student u Centru Jevrejske zajednice u Utici. Povezala sam se s ljudima iz jevrejske zajednice, koji su bili solidarni sa onim što se dešavalo Bosancima, te smo počeli raditi na dovođenju velikog broja bosanskih izbjeglica u Uticu. Moj grad Utica je postao neka vrsta magneta za izbjeglice, posebno za Bosance. Vježbala sam jezičke vještine, posebno sa starijim i novim građanima, pomagala sam im. Kada sam vidjela koliko su se Bosanci dobro snašli u našoj zajednici, koliko su dobrodošli i koliko je sve to bilo sjajno, to je nekako vratilo moju povezanost sa regionom. Napravila sam i prve bosanske novine, na bosanskom jeziku, u svojoj zajednici. Učinili smo mnogo sa centrom za izbjeglice, donirali mnogo novca, puno vremena, kako bismo osigurali da njihova tranzicija u SAD bude dobra. A oni su obogatili naše zajednice na nevjerovatan način. Cijela ta situacija bila je zaista tragična. A sada smo tu, sa puno problema koji se ponovo pojavljuju na Balkanu. Kao neko sa tako dugom istorijom i ljubavlju prema regionu i ljudima, osjećam strast prema tome i imam puno saosjećanja za složenost situacije. Mnogi u SAD ne razumiju da je to kapija između Istoka i Zapada, da su ljudi preživjeli i savladali toliko toga, bilo da su ih kroz istoriju zauzimale imperije ili su preživljavali svakojake zločine. Ovo je dugačka priča, ali mislim da je vrijedno da ljudi znaju koliko sam dugo uključena i koliko pokušavam razumjeti i pomoći ljudima iz regiona.”
VOA: Prije nekoliko dana bila je 26. godišnjica Daytonskog sporazuma, a čini se da je toliko toga ostalo neriješeno, što ste već spomenuli, ili se stvari čak pogoršavaju, korupcija je raširena, retorika podjela je svuda. Iz vaše perspektive, kako je posmatrati kada nešto takvo traje toliko dugo?
Tenney: “Pokušavam da se upoznam sa svim stranama jednačine. Sastala sam se sa Željkom Cvijanović iz Republike Srpske, tražila je sastanak. Nedavno sam se sastala i sa jednom bosanskom grupom u Utici, koja je veoma zabrinuta za očuvanje i zaštitu BiH. Sa hrvatskom stranom se još nisam sastala. Ali voljela bih se sresti sa svima njima, voljela bih da se okupimo i da se pobrinemo da se ne desi nešto – mrzim i da pomislim da će tamo potencijalno ponovo doći do sukoba. Nadam se da stvari neće eskalirati do te tačke. Voljela bih da mogu spojiti mnogo ovih zainteresiranih strana i da ponovo pogledamo tu situaciju. Ali kada sam na saslušanju o Balkanu predložila Dayton 2, State Department je to odbacio. Tako da nisam sigurna kuda Administracija ide, ali mislim da treba da imamo neku vrstu hlađenja i neku vrstu diskusije kako bismo bili sigurni da ćemo deeskalirati svaku retoriku i osigurati da barem gledamo prema naprijed ka idealima o tome šta bi se trebalo dešavati u BiH i pobrinuti se da se to poštuje.”
VOA: Kako komentarišete to što je BiH jedina zemlja Zapadnog Balkana koja nije pozvana na Samit za demokratiju sljedeće sedmice, kakvu poruku to šalje?
Tenney: “Ne razumijem zašto. Razgovarala sam o tome sa ovom bosanskohercegovačkom grupom prije nekoliko dana i zaista mislim da trebamo apelirati i pritisnuti da se Bosna uključi. Ne znam zašto, jednostavno ne razumijem. Nema apsolutno nikakvog razloga da Bosna ne bude uključena. To je nesretna okolnost jer mislim da ima puno prilika za Bosnu i mislim da moramo biti sigurni da su one zaštićene. Ako postoji razlog, legitiman ili neki drugi, hajde da to popravimo i pobrinemo se da Bosna bude u zajednici demokratija jer ona zaslužuje da bude tamo.”
VOA: Ima li nešto što nismo pitali, a smatrate da je važno spomenuti u ovom kontekstu?
Tenney: “U svojoj ulozi u Odboru za vanjske poslove želim upoznati svaki entitet, svaku državu, svaku frakciju koju mogu. Sastala sam se sa Republikom Srpskom, voljela bih da se sretnem i sa predstavnikom BiH i da se pobrinem da se svi sastajemo. I zato pozivam, ako mogu, ako bi se neko javio u našu kancelariju, mi bismo voljeli da ih ugostimo i imamo sastanak i dovedemo druge članove Odbora za vanjske poslove da razgovaraju o tim pitanjima. Mislim da ih se treba saslušati. Imala sam odličan razgovor u ponedjeljak sa ljudima, sa predstavnikom iz BiH, i osjećam da se njihovi glasovi ne čuju za stolom. Sada ste spomenuli – zašto je Bosna izostavljena? Ali mislim da trebamo biti agresivni i mislim da se Bosna zaista treba sama nametnuti i ući u razgovore. I zato ih pozivam da se obrate mojoj kancelariji, da se jave (Gregory) Meeksu, koji je predsjedavajući Odbora za vanjske poslove, visokorangiranom članu Michaelu McCaulu i svima koji su uključeni, posebno u Evropskom pododboru. Želimo čuti od Bosne. Želimo osnažiti Bosnu. I želimo da bude ravnopravna sa drugim državama na Balkanu.”
