Nakon kapitulacije Osmanskog carstva 30. septembra 1918. godine i povratka srpske vojske iz Grčke, Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a u čiji sastav je ulazila i današnja Bosna i Hercegovina, pristupilo se procesu ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom. Predstavnici Narodnog vijeća DSHS primljeni su kod srpskog regenta Aleksandra 1. decembra 1918. godine, gdje je donesena odluka o ujedinjenju, čime je stvorena prva država Južnih Slavena, nazvana Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Bošnjački narod prilikom osnivanja nove države nije mogao da bira sa kime će da živi, jer ga niko nije ni pitao, a i među bošnjačkim političarima su postojala različita gledišta. Prvo, koje je zastupao Safvet beg Bašagić, inače predsjednik tadašnjeg Bosanskog sabora, bilo je da Bosna treba da se priključi Hrvatskoj, uz zadržavanje autonomije, drugo je zastupao Šerif Arnautović, koji se zalagao da se BiH priključe Austrougarskoj, s time da zadrže autonomiju, a treće reisu – l – ulema Džemaludin Čaušević, koji je bio mišljenja da BiH treba da bude u sastavu jedinstvene jugoslavenske države.
Srbijanska vlast je pod parolom “oslobođenja” i “ujedinjenja” nastojala da se kod ostalih naroda i pokrajina prikaže kao neko ko može poboljšati stanje u novoj državi. Ipak, primjena takvog metoda “oslobođenja i ujedinjenja” biti će katastrofalna i pogubna za budućnost Bošnjaka. Proširivanjem vlasti dinastije Karađorđevića i vlade Nikole Pašića na BiH, one su se pretvorile u hegemonistički instrument kojim su se obespravljivali neistomišljenici. Kada je srpska vojska 6. novembra 1918. godine ušla u Sarajevo, bošnjački narod ju je dočekao kao oslobodioce, a odmah se pokazala kao okupatorska, jer je intenzivno radila na prisajedinjenju BiH Srbiji, preko generala Božidara Terzića, izlaslanika srpske vojne komande u Sarajevu. Terzić je od vojvode Mišića dobio 7. novembra instrukcije u kojima se kaže: “Bilo bi od velikog opšteg srpskog interesa ako bi se Bosna i Hercegovina što prije izjasnila za ujedinjenje sa Srbijom. Najbolje bi bilo ako bi to poteklo od same bosanske vlade, i ako bi ona izdala jedan javni manifest, da se ujedinjuje sa Srbijom. U ovom pogledu možete raditi sa potrebnim taktom i diskrecijom. Gledajte, da sa izvjesnom delikatošću govorite jedino sa Šolom (Anastasije Šola – podpredsjednik Vlade BiH), o ovome pitanju i da on bude inicijator svega ovoga. Potrebno bi bilo da se ovo ujedinjenje izvrši što prije, te je i vaša akcija sa najvećom diskrecijom nužna po ovom pitanju jedino sa Šolom, dok ne stigne vladin delegat koji će uskoro biti određen”. Terzić je odgovorio: “Muslimani su za nas i priznaju dinastiju Karađorđevića i izjavili su da će biti lojalni građani (…) Bosanska vlada izjavila je, da je i do sada radila po instrukcijama srpske vlade, da će i u buduće isto raditi”.
Nakon ovih instrukcija kotarska narodna vijeća su samostalno donosila odluke da li su za ujedinjenje sa Srbijom, ali uz kontrolu Narodne vlade BiH. Ipak, pritisci i teror srpske vojske u sprovođenju ovog plana, su odmah dostigli takav nivo da je kod Bošnjaka glavni slogan bio “Izbavi nas, bože, od izbavitelja”. Posebno je bila zapažena uloga paravojne formacije bivših dobrovoljaca iz Rusije i veterana iz četničkih formacija, koji su djelovali u pozadini srpske vojske. Takvih je bilo oko 225 000, a obećano im je da će, nakon pobjede, svi dobiti zemlju. Takvo obećanje je navelo mnoge da traže status dobrovoljaca, pa ih se poslije rata okupilo do 70 000. U prilog im je išla i činjenica da je u BiH većina zemlje bila u vlasništvu muslimana, pa su se nadali da će na temelju agrarne reforme dobiti muslimansku zemlju. Bošnjaci su napadani i zbog svog pozitivnog stava prema Osmanskom carstvu i radi mržnje prema Srbiji. Jedan muslimanski politički list je naveo da su dobrovoljci formirali “posebnu društvenu klasu, koja se može usporediti samo sa omraženim rimskim pretorijancima”, a umjeso žandarmerije “srpska je vojska bila upotrebljavana u posve civilnim redarstvenim stvarima.” Ta nova jugoslavenska vojska razlikovala se o srpske samo po žigovima i po nazivu. Uniforme, činovi i propisi bili su srbijanski, kao i glavni vojni i civilni ordeni – Orden Belog orla, Orden Svetog Save i Orden Karađorđeve zvezde. Crteži, likovi i simobli uzimani su iz srpske tradicije. Teror je vršen naročito u graničnim predjelima BiH zbog čega su Bošnjaci tražili da im vlast osigura ličnu i imovinsku zaštitu. S tim ciljem je reis – l – ulema Džemaludin Čaušević krajem 1918. i početkom 1919. godine obavijestio vojvodu Stepu Stepanovića i Anastasija Šolu o hapšenjima, prebijanjima, nezakonitim pretresima, pljačkama kuća, bezakonjima “narodne garde” nad Bošnjacima na prostoru sreza Rogatice, Velike Kladuše i Sarajeva, od strane srpskih vojnih elemenata, dok “komiti” iz Crne Gore ubijaju i pustoše po gatačkom srezu. Zemaljska vlada u Sarajevu nije ništa poduzela, pa se Čaušević ponovo obratio vladi i putio pismo: “Bude li se i nadalje tako radilo Muslimani će biti primorani da se sami brane i da od drugoga koga zatraže pomoć i obezbjeđenje svoga života i imetka. Ako se i nadalje nadležne vlasti mirnim okom budu promatrale te silne zulume i nasilje, onda su Muslimani u Bosni i Hercegovini izgubili i mjesto slobode i ravnopravnosti, mjesto reda i mira, zapali su pod teror kakav Bosna ne pamti”. Niti na ovaj apel niko nije reagovao. Komentarišući stanje Bošnjaka, tokom prve godine nove države, u francuskom listu “Vrijeme”, Čaušević je izjavio da je ukupan bilans stradalih “nekoliko hiljada ljudi, šest spaljenih žena i 270 opljačkanih i uništenih sela”.
Položaj Bošnjaka u novostvorenoj državi komentarisao je i Mehmed Spaho 1919. godine u pismu “svome prijatelju”: “Prilike su se kod nas iza tvog odlaska silno promijenile. Bezobzirna i pristrasna uprava u Bosni, a i u ostalim krajevima, vrlo je hrđavo djelovala na raspoloženje i muslimana i katolika. Vidjeli su da se iza ideala narodnog jedinstva, za koje je kratko bio oduševljen, krije isključivo gospodarstvo, ne jednog plemena, već jedne vjere. Samo pravoslavni smatraju se punopravnim državljanima, oni uživaju sve moguće povlastice. Koriste se korumptivnom upravom, a katolici i, još više muslimani, ne mogu kod vlasti da nađu ni najprimitivnije pravne zaštite. Još nijedan ubojica, pljačkaš, zločinac koji je zlodjelo počinio na muslimanima nije kažnjen. Jedan stražar pravoslavni ubio je u Visokom bez ikakva povoda kanceliaristu Dujmušića, katolika i osuđen na pet mjeseci zatvora. A ako Musliman ili katolik pokušaju da se brane od napada pravoslavnih, onda se autoritet državne vlasti javlja u punoj snazi i zatvaraju se dužni i nedužni. Tako su nedavno prijedorski Muslimani bili napadnuti i braneći se ubili jednog pravoslavnog. Vlada je odmah zatvorila 70 najuglednijih Muslimana, među njima mnoge koji su godinama u politici zajedno sa pravoslavnim radili. Od napadača nije ni jedan zatvoren. Na sprovodu je jedan Srbin rekao da u ‘ovoj zemlji nema nikome mjesta ko nije Srbin i srpske vjere”.
