Završetak Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije i protjerivanje sila Osovine, zapravo nije donio konačan mir nego samo produbljenje krize čije će refleksije doći do izražaja tek sedamdesetih godina XX stoljeća.
Nova država, Titova socijalistička Jugoslavija donijela je, pored svih nedaća, i nastavak međunacionalnog sukoba, što povrđuju i tajni dokumenti sjednica Politbiroa KPJ – SKJ i dokumenti UDBA-e i partijskih komiteta. Dovoljno je ukazati na činjenicu da je Tito 14. marta 1962. godine, dakle 30 godine prije nego što će se socijalistička Jugoslavija raspasti, na tajnoj trodnevnoj sjednici partijskog vrha u uvodnom govoru izrazio sumnju u opstanak Jugoslavije, a razlog su bile međunacionalne tenzije, kako u samom vrhu republike tako i na federalnom nivou. Istu je tezu priložio i Edvard Kardelj, bliski Titov saradnik, 12. februara 1965. godine na sjednici partijskog vrha, rekavši da će “Jugoslavija poslije odlaska osnivača [misli se na Tita] socijalizma pasti ili u velikosrpsku hegemoniju ili će se raspasti”. Da bi spasio Jugoslaviju, Kardelj je predložio preustroj Jugoslavija na principu konfederacije. Sve jači međunacionalni sukobi nagnali su Tita i Kardelja da nametne koncept konfederativnog ustroja države, što je samo djelimično uspjelo donošenjem novog ustava socijalističke Jugoslavije 1974. godine.
Ovaj ustav doslovno je nametnut jer se političko rukovodstvo Srbije bunilo. Nakon smrti Tita 1980. godine to rukovodstvo je krenulo u borbu radikalne revizije Ustava iz 1974. godine, ali su ostale republike i dvije pokrajine Jugoslavije uspješno pružale otpor sve do 1987. godine. Sukob Srbije sa ostalim republikama i pokrajinama prouzrokovao je veliku državnu krizu u Jugoslaviji. Ostale republike sve do pred raspad države odgovorile su sljedećom taktikom: prvo, pustiti Srbiji da se obnovi revizija Ustavnog statusa pokrajina koje su praktički bile izjenadnačene sa republikama, ali ne dopustiti povredu ustvnog suvereniteta republika; drugo, ne zaoštravati političku krizu otvorenim napadom na srpsku politiku, već pustiti da Srbija vodi inicijativu razbijanja Jugoslavije, što će se morati dogoditi ako ona ne prihvati Ustav ‘74. Hrvatski komunisti su smatrali da će Srbija stavljena pred dilemu – ili konfederacije ili nikakve Jugoslavije – izabrati separatizam, što će drugim narodima omogućiti stvaranje svojih država i to bez krvoprolića, koje će se moći izbjeći kako zbog povoljnog međunarodnog okruženja, tako i zbog odnosa snaga u samoj zemlji. Ipak, svako je osjećao da ide u konflikt ali niko nije računao na rat.
Dolaskom na vlasti, Milošević odbacuje Stambolićevu politiku pregovaranja sa ostalim republikama oko revizije Ustava iz 1974. godine i opredjeljuje se za politiku sile, uvjeren da će “otuđene republičke birokratske oligarhije pokleknuti pred ujedinjenim socijalističkim samoupravnim snagama Jugoslavije koje se nalaze u redovima svih njezin naroda”. U prvoj fazi Milošević je mogao računati na pobjedu, jer je imao više aduta u rakama: podršku Istoka – sovjetski predsjednik Gorbačov izjavluje prilikom posjete Beogradu “da su Srbi i Rusi čak i genetski bliski narod”. Po odnosu snaga unutar Jugoslavije, Srbija je također bila u prednosti. Međutim, u trenutku euforične Miloševićeve ofanzive tokom 1989. i 1990. godine mijenja se politička slika Europe iz korijena – padaju režimi u svim komunističkim državama Europe, pa tako i u SSSR-u, a reformska krila u SK Hrvatske i Slovenije na 14. vanrednom kongresu SKJ otvaraju sebi put prema društvu zapada i izlasku iz komunističkog sistema.
