Stanovništvo Bosne i Hercegovine je veoma štedljivo, čestito i marljivo. Moli se Bogu, radi i zarađuje. Sve to kako bi sebi obezbijedilo kuću i lagodan život. Muževom i sinovom platom se kuća održavala, dok je žena, domaćica, upravljala novcem. Praksa je bila da se do jeseni namakne sve ono što je bilo neophodno za život. Domaćica bi sa time upravljala, kako je znala i umjela. Rasipanja gotovo nikada nije bilo. Svaka je znala, neka bolje a neka slabije, kućne i ručne poslove. Bile su vješte u tkanju, prelju, pletenju i vezenju. To se najbolje vidjelo na odjeći njezine djece. Zabava stanovnika Bosne i Hercegovine bila je znatno drugačija od današnjeg vremena. Zabavljalo se po prelima i sijelima.

Zimi se obično išlo na prelo, ponekad i u jesen, na kojima se uz pjesmu pomagalo u kućnim poslovima. Običaj je bio da i gosti učestvuju u kućnim poslovima, poput kuhanja, čišćenja, pospremanja. Time su održavani dobri komšijski i familijski odnosi. Od djevojaka i žena se očekivalo da bez pitanja domaćici pomognu. Sa ženama su dolazili i muškarci, stariji ili mlađi, a bili su im pratnja i zabava. Naročito se pomagalo presti, odakle je i izveden ovaj termin. Kako u to vrijeme nije bilo tvorničkih konaca, žene su ga izrađivale od pamuka, vune, lana i svile. Jedna prostorija bi obično bila kao radionica za presti, tako da bi žene stizale pred akšam i, uz zabavu, počinjale presti. Obično se prelo uz veliki izvor svjetlosti, da bi se bolje radilo. Ukoliko nije bilo prirodne svjetlosti koristila se lojenica, koja je naročito bila zastupljena kod katoličkog stanovništva. Isprva bi se pitalo za zdravlje, a onda bi krenulo tiho pjevušenje, a zatim sve glasnije pjevanje momaka i djevojaka. Često bi se zbijale i šale koje nisu bile uvredljive. Nakon obavljenog posla domaćica bi iznijela bogatu sofru. Na prelu se obično servirao zapečeni krompir, pečeno i kuhano kestenje, svježe i sušeno voće, hošaf, turšija, uštipci, svježi sir, kajmak, te naravno bosanska crna kahva. Za to vrijeme bi stariji sjedili u drugoj sobi te hvalili omladinu kako su vrijedni i veseli. Koji put bi im za oko zapale djevojke i momci, koje bi namjeravali udati ili oženiti za svoju kćerku i sina.

Sjela su zimski večernji sastanci po kućama na kojima se mladež zabavljala. U tom periodu postojale su dvije vrste sijela, mala i velika – posijela i sijela. Obzirom da se zimi rano smrkavalo, vlasnici kuća su ranije dolazili kući. Nakon kratkog odmora sazivali su sijela (posijela) koja su obično trajala do jacije. Katolici su obavljali večernju molitvu nakon čega bi sjedali za večeru i sjelili do kasno u noć. Sijela su obično služila za ubijanje dosade i izbjegavanje ranog spavanja. Kako nije bilo uličnih svjetiljki put se morao prosvijetliti. Ukoliko bi porodica imala kćerku jedinicu, roditelji bi je poveli sa sobom, a ako je bilo više djece, onda su ona ostajala kod kuće. Domaćin bi išao prvo držeći u ruci navošteni papir i stakleni fenjer koji je gorio. Za njim bi, na korak ili dva, išla žena i djeca. Na posijelu se sjedilo, pričalo o svemu, našla bi se neka knjiga ili pjesmarica koja bi bila čitana a ostali bi pažljivo slušali. Obično su se sastajale dvije ili tri porodice. Dolazilo su uvijek najavljeno. Kako je bio zimski period, svaka kuća je uvijek bila dobro opremljena tako da se iznosila kahva, šećer, suhe šljive, smokve, orasi, lješnjaci. Ponekad bi bilo i hošafa, te potopljenih krušaka, šljivopite, jabukovog ili kruškovog pekmeza. U zemljenim sudovima servirana je rakija, a ponekad i vino. Druženje bi trajalo najduže tri sata, nakon čega bi se išlo spavati. Prava sijela su sazivali momci. Obično bi se nekoliko prijatelja dogovorilo i upriličilo sijelo. Odabrao bi se jedan momak koji bi obezbijedio prostoriju, dok bi se trošak dijelio međusobno. Nakon što bi se sve sredilo zvale bi se djevojke, da se srede i da prije jacije budu u kući gdje je priređeno sijelo. Djevojke na sijelo gotovo nikada nisu išle same. Uvijek bi ih morala dopratiti neka starija osoba u koju ima povjerenja, a u “najgorem” slučaju majka. Gosti bi obavezno donosili kahve i šećera, te nekog voća, a ponekad i kolača. Pred jaciju bi stigli i svirači. Tada bi nastupilo veselje, a mladići i djevojke bi pjevali, skakali u kolu, igrali domaće društvene igre i sl. Neke od najpoznatijih igara su: “Daj to, maj to”, “Prstene pod findžan, pod fes ili čarapu”, “Aša baša”, “Kovač u kolu” itd. Dok bi odmarali, međusobno bi se šalili ali se uvijek pazilo na riječi da ne bi došlo do nesuglasica. Naročito se vodilo računa o djevojkama koje su bile više ljubomorne, da se ne bi naljutila i time pomutila veselje. Za red na sijelu se brinuo najozbiljniji među njima. Njegova zadaća je bila da prikupi novac i sve troškove jednako podijeli, kako ne bi došlo do nesuglasica. Djevojke su uvijek imale prednost kada je u pitanju izbor pjesama. Kada bi njihove želje bile ispunjene, tek onda bi na red došle želje mladića. Sijelilo bi se ponekad i do zore, tako da su nerijetko očevi morali dolaziti po svoje kćeri i sinove. Kada se svi raziđu organizator bi provjeri da li je učinjena kakva materijalna šteta. A ukoliko bi je bilo sa domaćinom bi se dogovorio o otplati štete.

Prošli članakCIK odlučio, ponovo će se brojati glasovi za predsjednika RS-a
Sljedeći članakSukobi osmanske vojske i preživjelih bosanskih četa nakon pada Kraljevine Bosne – dokaz da Bosna nije pala 1463. godine