Teferiči (izleti) upriličavali bi se početkom Jurjeva, pa sve do jeseni, obično nedjeljom i prazničnim danima na zelenim livadama izvan grada. Primjera radi, Sarajevo je nekada bilo obilno zelenim površinama: kuće od Vrbanje, groblje Carine, preko Koševa do Kovačića, gotovo da nije bilo niti jedne kuće, pa su Sarajlije na tom prostoru redovno teferičile na zelenim površinama u neposrednoj blizini varoši.
Teferičilo se na Hridu, pod Bakijama, kraj Kozije ćuprije, u Pofalićima, kraj čengić vile, u Lukavici itd. Na teferič su obično išle dvije ili tri porodice zajedno, od najstarijeg ukućanina do najmlađeg. Praksa je obično bila da se u srijedu, prije teferiča, kupi veće jagnje, koje bi se nosilo do izletišta u udžeri (drvarnici).
Ženska populacija bi se pobrinula da spremi pite, pogače i nešto slatkiša, te obavezno dosta kahve i šećera, kao i prostirki koje su se postavljale na zelenu površinu. Muškarci bi se pobrinuli za rakiju i vino, dok bi djevojke i momci sazivali svoje društvo, naročito ono koje je znalo svirati tamburu ili ćemane. Dok su se kretali kroz naseljene sokake, obično bi se poštovao bonton, ne bi se galamilo i glasno pričalo, ali čim bi se prošle zadnje kuće momci i djevojke bi zapjevali, zametali bi šale, i kretali se osrednjim korakom, taman da ih i najstariji mogu pratiti.
Obavezno se tražilo malo hlada i neko vrelo u blizini da bi se moglo osvježiti. Svako je nosio nešto u ruci ili preko ramena, dok bi dječica pred sobom tjerala jagnje. Dolaskom na mjesto, zajedno bi se odlučivalo gdje će tačno odsjesti i peći jagnje. Pored dva – tri obližnja stabla bi se razastrele prostirke, dok bi se hrana smjestila u hlad, kako se ne bi pokvarila.
Djeca bi se rastrčala, da sakupe granja i drugih suharaka, neophodnih za vatru, jer je običaj bio da se čim prije ispeče kahva. Ukoliko je izlet bio planiran za neko udaljeno mjesto, onda bi se odmah pristupilo klanju jagnjeta, a zatim i deranju kože, čišćenju i soljenju. Vatra bi se održavala cijelo vrijeme kako bi se jagnje moglo fino ispeći. Praksa je bila da se starijim naprave ražnjici od džigerice i bubrega, jer se taj dio jagnjeta smatrao poslasticom rezervisanom samo za starije, radi poštovanja. Za djecu bi pak bili rezervisani uštipci sa sirom i kajmakom.
Oko ražnja bi se brinuli momci, njih dvojica – jedan je okretao ražanj dok je drugi održavao vatru. Vremenom bi pomagao i treći, sa djecom, koji je donosio drva. Roditelji bi zatim slali djecu da beru cvijeće na obližnjim livadama i divlje voće, obavezno uz pjesmu i šalu. Djevojke su za to vrijeme podgrijavale pitu. Svi osim starijih su nešto radili. U podne, kada je sunce bivalo najjače, postavljala bi se sofra. Na jedan kraj bi sjedali stariji – muškarci i žene, a na drugi omladina i djeca. Prije jela uvijek bi se izgovarala molitva, ovisno kojoj religiji pripadali.
Prvo su se služili stariji, zatim djeca i na kraju omladina. Svi bi jeli iz zajedničkog suda. Stariji su prilikom jela obično bili kulturniji, dok bi se dječica i omladina često posvađala za komad hrane. Prvi koji bi završili sa jelom bi pristupili skidanju jagnjeta sa ražnja i njegovom rezanju. Jagnje se obično serviralo uz vino, a oni koji nisu konzumirali alkohol pili su mineralnu vodu.
Gozba bi završavala voćem, a nakon toga bi se prileglo u obližnju hladovinu i ćejfilo uz dva findžana kahve. Nakon odmora djeca bi se ponovo rastrčala po livadi, a omladina bi igrala razne društvene igre: kamena s ramena, skokova u daljinu i vis, utrkivanja, djevojke bi pjevale i igrale u kolu. Oko ikindije se iznese još ono jela što je preostalo, pa pošto se još sat ili dva zabavi, spremalo bi se da se ide kućama. Ukoliko je teferič bio u blizini grada jagnjad se nisu pekla, nego su se dolmila rižom a potom pekla u ekmešnici, nakon čega bi se donijela na mjesto teferiča. Pored jagnjeta kuhao se i lonac od nekih 7 do 8 oka, dovoljan za dvije do tri porodice.
Uz lonac su obično servirani vreli somuni iz pekare, a smatralo se “uvredom” ukoliko se lonac jede sa hljebom. Onaj ko je umio napraviti dobar lonac nazivan bi aščijom (kuharom). Nakon zalaska sunca teferečlije bi se vraćale zadovoljne svojim kućama. Običaj je bio da stariji, ponekad, ranije krenu, kako bi mladež ostavili nakratko samu, ne bi li se neka nova ljubav rodila ili prijateljstvo. Omladina je često znala i zanoćit na livadi i tek u jutro krenuti kući.
Danas su teferiči gotovo u potpunosti zamrli. Svih starih adeta nestaje. Ako su bile zabave naših predaka priproste, ipak su bile lijepe u svim svojim potankostima, za koje današnji naraštaj nema smisla ni volje. Njima je začudan uzdah ostanaka stare garde: “E pusti stari vaktu, gdje si! Ovaj bolni vapaj otrgne se iz grudi i u drugim današnjim prilikama, ama koja fajda, niko ne povrati ona sretna stara vremena. Bilo i prošlo!”
