Razumije se da čovjeka, koji prvi put dođe u bihaćki kraj, prvo zanimaju borci i komandant Petog korpusa koji su, iako četiri godine u okruženju, uspjeli da oslobode toliki prostor naše zemlje, a, boga mi, i pogolem dio Hrvatske. “Osuđeni smo da pobjeđujemo”, rekao je davno borcima general Dudaković i to je ponovio na prvom susretu komandanata Sedmog i Petog korpusa, koji su se upravo prvi put sreli u Bosanskom Petrovcu sredinom septembra. Ti ljuti Krajišnici, suočeni sa situacijom da drugog izbora nemaju, nego da pobjeđuju. I pobjeđuju. Tajna njihovih herojskih pobjeda je u tome što svi ratuju. I komandanti i borci! Krajišnik ne voli da mu je komandant negdje u pozadini, na nekom IKM-u. Hoće ga kraj sebe. I ima ga. Od komandanta Petog korpusa divizijskog generala Atifa Dudakovića, načelnika Štaba Mirsada Selmanovića, pa do svih komandanata brigada, bataljona…
Dudaković je, sa prvim oslobodiocima ušao u Sanski Most u kome su još dugo vođene ulične borbe. On je, na primjer, komandovao tom završnom bitkom bukvalno sa prve linije. Srbi su bili daleko svega sedamdeset metara od njega. Dudakovićeva filozofija ratovanja ima četiri aksiome. Dvije ćemo navesti: neprekidni napad i manevar. One ostale dvije objavićemo kada za to dođe vrijeme. On, visoko obrazovan oficir, vjeruje da je vojno znanje bitno za pobjede, što je u ratnicima Krajišnicima i razvio, ili bolje reći, omogućio im da ispolje sve one poznate ratničke viteške sposobnosti. Njemu nije bitno ima li borac ovakvih ili onakvih vrlina ili mahana. On od njega očekuje rezultat, odnosno dvije stvari: da likvidira što više neprijatelja i oslobodi što više teritorije.
U operaciji “Maestral” ti i takvi Krajišnici vanzemaljci i mogli su u furioznom tempu da oslobode onoliki prostor i onoliko okupiranih gradova: Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa, Kulen Vakuf, Ključ i Lušči – Palanku. Operacija Petog korpusa u okviru “Maestrala” imala je i svoj naziv – “Sana”. I taj jednokratni ideal borci Petog korpusa naše armije ostvarili su u toj operaciji. Pregazili su Sanu i okupali se u njoj.
Ipak, niti je tajna, niti može biti tajna, da su borci Petog korpusa poslije višednevnih borbi i ratnog marša dugog preko 100 kilometara zaslužili predah. Zato je Generalštab naše armije sa komandantom armijskim generalom Rasimom Delićem na čelu donio ključnu odluku: prebacio je na ovo ratište nekoliko jedinica iz drugih korpusa. Komandant Delić je, naravno boravio na ovom dijelu ratišta u važnom trenutku. Naime, znalo se da srpska vojska sprema jaku ofanzivu kako bi vratili izgubljene gradove. Arkan i njegovi koljači su se šepurili na srpskoj televiziji. Stizale su i druge snage iz Srbije, te avanturisti iz Rusije. Mladić je lično stajao na čelu tih jedinica. Čak se govorkalo da u svom štabu ima i nekakvog ruskog generala.
“Četnička ofanziva je nešto što moramo prihvatiti kao normalno”, rekao je tih dana užem rukovodstvu Unsko – sanskog kantona Delić. Da sam na njihovom mjestu, i ja bih to isto učinio poslije gubljenja ovolike teritorije. Ali, mi imamo odgovor i na to. Jedan od tih odgovora je bio uvođenje svježih snaga na ovaj pravac, kako blistavi rezultati Petog korpusa u operaciji “Sana” ne bi bili dovedeni u pitanje. Srpska ofanziva počela je 1. oktobra. Udarili su na čitavoj liniji fronta. Uspjeli su da probiju naše linije na krilima: iz pravca Bosanskog Novog i Mrkonjić Grada. Pet – šest dana naši su vodili ogorčene bitke. Mladić je izbio nadomak Ključa, pa je najavio i “sutrašnji” ulazak u Ključ. Nisu ušli. Nisu ovladali ni Krasuljama, gdje se nalaze masovne grobnice Bošnjaka, za koje će Karadžić i Mladić morati pred Haškim sudom da polažu dodatne račune. Ključnu ulogu u odbrani Ključa imali su borci 17. viteške. Nakon šest dana napada, srpski zubi su se dobrim dijelom polomili o našu odbranu.
Onda je uslijedio naš kontranapad. Jednim dijelom fronta komandovao je general Dudaković, drugim general Alagić. U pravcu Mrkonjić Grada krenuli su Hrvatska vojska i HVO i oslobodili ga. Borci i policajci naših oružanih snaga na svim pravcima su nadirali. Posebno centralnim, prema Sanskom Mostu, u koji su ušli oslobodioci borci 502. viteške, Gardijske brigade te Crni labudovi i Vojna policija Petog korpusa. Bio je to 10. oktobar. Dan kasnije oslobođen je Kamengrad, a naši su nastavili napredovanje prema Prijedoru i narednog dana. Onda je potpisano primirje. Naredba je bila: “Stop sa ofanzivom!” I naši su stali! Našli su se nadomak Prijedora. Falilo je, prema procjeni nekih komandanata, još tri dana borbi i Prijedor bi bio slobodan.
Tužni su bili i borci i komandanti što ne mogu dalje. General Dudaković i Alagić takođe nisu bili zadovoljni. Alagić kaže da smo mogli i više, a Dudaković žali što do primirja još barem Prijedor nismo oslobodili. Obojica su izdali naredbe: “Ne napadati, nego se samo braniti”.
Ova operacija je pokazala ono što je komandant Delić nazvao – “ujednačavanje korpusa”. Na primjer, borce i komandante Petog korpusa zadivili su hrabrošću i znanjem borci 17. viteške brigade i Gardijske brigade. Borci 17. viteške prvi su oslobodili padine Manjače, a sudbinsku ulogu odigrali su u odbrani Ključa. Gardijska brigada za nekoliko dana napredovala je 60 kilometara i zajedno sa 502. vodila odlučujuće bitke za oslobađanje Sanskog Mosta. Njihov komandant Dževad Rađo takođe je bio “po mjeri” Krajišnicima. Komandovao je s prve linije fronta. Inače, ova brigada svakog dana prebacivala je za nekoliko kilometara “plan napredovanja”. Oslobađajući ove dijelove naše zemlje, naši borci su svugdje nalazili na leševe i masovne grobnice Bošnjaka, ali i Hrvata. Na čitavom tom ogromnom prostoru, koji je tek oslobođen, srušene su sve džamije. Broj srušenih džamija se zna, ali teško će se saznati broj ubijenih Bošnjaka u Bosanskoj krajini.
Međutim, naši borci dobro znaju ono što im Dudaković pred bitku često kaže: “Mi Bošnjaci više ne smijemo napraviti niti jednu grešku. Ako je sada napravimo nema nas.”
IZVOR: List “Oslobođenje”; 20. X 1995. godine
