Pretpostavljeno turbe bosanske princeze Katarine ubraja se među značajnije kulturno – historijske spomenike Skoplja. Smješteno je u muslimanskom groblju na jednoj od padina brežuljka Urjan baba ispod Gazi babe u glavnom gradu Makedonije, pored puta zvanog Hadžilar Jolu kojim se nekada išlo prema Kumanovu. Tokom prve polovine XX stoljeća turbe je bilo poznato u narodu kao “Kralj k'zinin mezari” ili skraćeno “Kralj K'zi”, tj. turbe kraljeve kćeri ili princezino turbe, ali obzirom da su i danas samo pretpostavke da je tu sahranjena bosanska princeza Katarina, ni tada se nije sa sigurnošću tvrdilo ko je tu sahranjen.
Historijski izvori nam ne daju tačnu informaciju kada je turbe izgrađeno, niti za to postoje konkretni natpisi. Ipak, sa sigurnošću se može konstatovati da je turbe sagrađeno krajem XV ili početkom XVI stoljeća. Prema jednoj verziji dolazak princeze u Skoplje vezan je za priču da su Sigismund i Katarina (djeca kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine) krenuli prema Istanbulu. Na tom putu princeza se razboljela u Skoplju, gdje je i umrla. Prema drugoj verziji ona je živjela u Skoplju gdje je umrla. I narodna predanja te tradicija nude nekoliko verzija o porijeklu i pripadnosti turbeta. U konačnici pojavila se verzija koja je kasnije postala općeprihvaćena a iznio ju je orijentalista Gligorije Elezović koji je o slučaju turbeta napisao opširnu studiju u časopisu “Bratstvo” 1939. godine. On je utvrdio da je turbe pripadalo princezi Katarini, kćerki bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića i kraljici Katarini, kćerki hercega Stjepana Vukčića Kosače. Osnovica njegove tvrdnje leži u nazivu turbeta koje implicira da je tu sahranjena kćerka nekog kralja, koja je, zbog činjenice da je pokopana pod turbetom, prešla na islam. Elezović je metodom eliminacije došao do zaključka da slučaj princeze Katarine odgovara postavljenim kriterijima. Prema mišljenju historičara Saliha Sidkia Muvekkita, koji je živio u XIX stoljeću, Katarina je bila povjerena na čuvanje i odgoj Isa begu Ishakoviću kod kojeg je provela ostatak života na dvoru u Skoplju. Nakon dobijanja informacije da je umrla, sultan Mehmed II je naredio izgradnju mauzoleja. Obzirom da je sahranjena po muslimanskim običajima, zaključuje se da je primila islam i uzela ime Emina.
U historijskim izvorima postoji nekoliko šturih informacija o Sigismundu i Katarini, odnosno djeci bosanskog kralja i kraljice. Njihov otac je umro 1461. godine, a naslijedio ga je Stjepan Tomašević, njegov stariji sin koji je ujedno i posljednji bosanski kralj prije pada Kraljevine Bosne pod osmansku vlast. Kralj je pogubljen, a djecu su zarobljena, dok je majka Katarina uspjela pobjeći u Rim. O samoj sudbini djece malo se zna. Sigismund je prešao na islam i dobio ime Ishak beg Kraljević. Kao osmanski komandant i sandžak beg imao je zavidnu vojnu i političku karijeru. Posljednji put se u izvorima spominje 1493. godine.
Određene podatke o djeci daje njihova majka Katarina, u pismu napisanom u Rimu 23. jula 1470. godine. U pismu se navodi da je Sigismund imao 14, a Katarina 10 godina, što bi značilo da je on rođen 1456. a Katarina 1460. godine, te da su u vrijeme zarobljavanja imali 7 i 3 godine. Ipak, prema određenim tumačenjima to pismo kraljice Katarine je falsifikat i nije uopšte napisano njezinom rukom niti voljom. Međutim, istraživanjima kojima se bavio Đuro Tošić, prema dokumentaciji iz Dubrovačkog arhiva, došlo se do zaključka da je Sigismund u trenutku zarobljavanja mogao imati 14 godina, čime bi se i godina rođenja princeze Katarina mogla pomjeriti dalje u prošlost. Kraljica Katarina je navodno iz Rima poslala brojna pisma i raspitivala se za svoju djecu. Iz jednog pisma upućenog milanskom vojvodi Galecu Sforci, koje datira u 1474. godinu, kraljica moli pomoć za svoju djecu “koja tada još nisu prešla na islam”.
Životni put mlade princeze Katarine nakon što je bila zarobljena nije poznat, osim onoga što smo već naveli. Postoje indicije da se nije niti udavala, jer da jeste onda bi se njeno ime na turbetu utopilo u ime njenog supruga, kao što je tada bio običaj. Elezović navodi da je u Tetovu, sve do kraja osmanske vladavine 1913. godine, među mutevelijama vakufa Ishakovića, na čijem je dvoru i provela ostatak života, bilo pojedinaca koji su tvrdili da vode porijeklo od nekih “Kuturama” u Skoplju, što, prema njegovom shvatanju, sasvim podjseća na ime bosanske vladarske dinastije Kotromanić.
Zemljotres koji je 26. jula 1963. godine pogodio Skoplje, pored više od 1 000 života koje je odnio, razorio je i skoro 80% grada. Među uništenim objektima našlo se i turbe bosanske princeze Katarine. Turbe je po strukturi bilo otvorenog tipa sa kvadratnom osnovom sačinjenom od kamenih blokova. Četiri stuba su imala svodove u obliku srca koji su prekriveni ciglama na vrhu. Četverostrana kupola je bila prekrivena pločicama. Radovi na obnovi turbeta su počeli 2010. a završeni 2013. godine. Troškove obnove od 30 000 eura, snosilo je Ministarstvo kulture Makedonije i Ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine. Tom prilikom za obnovu su korišteni originalni dijelovi, što je bilo dovoljno za izgradnju jednog stuba, dok su preostala tri nanovo izgrađena. Turbe je svečano otvoreno 25. decembra 2014. godine.
