Šira javnost je prvi put za Blaža Kraljevića čula krajem osamdesetih godina XX stoljeća i to da živi u Australiji, te da je veoma aktivan sudionik borbe hrvatske emigacije za uspostavljanje samostalne hrvatske države. Rođen je 1947. godine u selu Lisicama pored Ljubuškog. Sredinom šezdesetih godina, da bi izbjegao služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji odlazi u Australiju gdje se bavio sitnim biznisom. Početkom izbijanja ratnih dešavanja u Hrvatskoj, vraća se i priključuje prvom predsjedniku Hrvatske stranke prava, Dobroslavu Paragi. U Australiji su mu ostali žena i dva sina, za koje se nadao da će se ubrzo vratiti u rodni Ljubuški. Nije bio školovan za vojnički posao, nikada nije ni bio u nekoj od vojski, ali je imao nevjerovatno dobar odnos sa svojim vojnicima.
HSP Ljubuški je tada bio najjača stranačka podružnica u Bosni i Hercegovini. Hrvatske odbrambene snage (HOS), su sve više preuzimale stranku koja se doslovno uniformirala za kratko vrijeme. “HOS je naš ponos” – uzvikivao je Paraga na balkonu okupljenoj masi, u danima nakon što mu se priključio Blaž Kraljević. Takvo euforično stanje potrajat će sve do avgustovskih dana 1992. godine, kada je ubijen Blaž Kraljević, posljednja Paragina vojnička uzdanica. HOS je postajao sve brojniji. Nije se oskudijevalo. Hrane je bilo dovoljno, automobila, odora i vojničke opreme – koja je redovno stizala iz Zagreba.
U nedjelju u jutro, 9. avgusta 1992. godine, Blaž Kraljević je sa svojom pratnjom, Šahdom Delićem i Markom Stješanovićem iz Teslića – lučki radnici u Pločama, Osmanom Maksićem iz Vitine, krenuo na sastanak HOS-a u Mostaru, na koji ga je pozvao Vinko Martinović Štela (tadašnji komandant HOS-a u Mostaru). Odlučio je prije svega svratiti u Čapljinu, u kasarnu Dretelj, da pogleda naoružanje koje je noć ranije stiglo iz Osijeka. Nakon što je pogledao naoružanje, krenuo je put Mostara. Na putu su mu se priključili, Marijo Mandić iz Vitine, te Ivan Grinić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnića, Vinko Primorac iz Gornjih Radišića i Rasim Krasniqi iz Jablanice kraj Peći na Kosovu.
O samim događajima u Mostaru ima nekoliko verzija priče. Vinko Martinović je na sastanku stalno prekidan telefonskim pozivima, a u slušalicu je uvijek govorio isto: “Evo stig'o mi je general, trebam ispratiti generala…”. Nakon ovog sastanka vodstvo HOS-a se uputilo prema Čitluku gdje im je zasjedu napravio HVO, prilikom čega je stradao Blaž Kraljević sa svojom pratnjom.
O tome šta se dešavalo u trenucima tokom i nakon pogibije svjedoči novinar Mladen Bošnjak: “Damir Mucić, Marijana i ja krenuli smo u Široki Brijeg preko Grljevića. U mjestu Buhovo, općina Široki Brijeg, zaustavila nas je nekakva vojska ili policija, naredila da izađemo, ruke na krov automobila i pretres. Oni će nas sprovesti u Široki Brijeg kod zapovjednika HVO-a ili nekog tko nam može dati informacije o devetorici naših ljudi. Oko 19 sati stigli smo ispred hotela “Park” gdje smo zamoljeni da sačekamo koji minut. Nervozno sam šetao uokolo dok su Marijana i Damir sjedili na nekakvoj ogradi i zurili u prazno. Prenuo me glas jednog vojnika: ‘Evo ide zapovjednik!’. Za Mladena Naletelića Tutu čuo sam iz priča naših ljudi iz Njemačke, poglavito onih koji su živjeli i radili na Bodenzeu. Mišljenja o njemu su, po običaju, bila dvojaka. Od opasnog emigranta do jugoslavenskog špijuna. Kroz kavanu hotela “Park” sproveli su nas u neki separe. Unutra su sjedili Tutini vojnici, njih sedam – osam. Tuta se smjestio u fotelju za jednim malim stolom, a nama zapovjedio da sjednemo preko puta. Dvojica vojnika zauzeli su pozicije s kojih mogu onemogućiti svaki naš pokret. Po izopačenom pogledu Tute, dalo se primijetiti da su stvari veoma ozbiljne. Kad sam rekao zašto smo došli u Široki Brijeg, Tuta je ‘poludio’. Počeo se nekontrolisano derati, vrištati. Da tko smije pucati u njegovu vojsku, tko je ubio Brazilijana, sve će on to ispitati, i sve pobiti. Nekako sam, u tom košmaru, uspio razabrati da je Blaž Kraljević ubijen. I njegova pratnja naravno, samo što mi, u tom trenutku, nismo znali koliko je ljudi išlo s njim. Tuta je odobrio Damiru Muciću da u pratnji jednog od njegovih vojnika ode vidjeti mrtve suborce. Počeo mi je držati politički govor. Te da smo mi zavedeni, da ne znamo za što se borimo, da je on pravi Hrvat, pače ustaša. Na kraju je rekao: ‘Doć'u u ponidiljak u Ljubuški i skinuti sve ljiljane, je li jasno?! Poslije ću, zapamti dobro, ubiti Paragu, Kljuića i Aliju. A kad sve ovo prođe, kad završi rat, ja ću se učlaniti u HSP, ja sam pravaš veći od vas sviju’.
Bilo je jasno da je naređenje za ubistvo Blaža Kraljevića izdao Mladen Nateletelić Tuta, koji je težio podjeli između Bošnjaka i Hrvata, odnosno sukobu ARBiH i HVO-a. Ipak u tom trenutku odgovornost je htio prebaciti na vodstvo HOS-a i Vlade RBiH Jedan od razloga ubistva je bio i veliki procenat Bošnjaka u redovima HOS-a (preko 30%), što se kosilo sa politikom HVO koji je svoje redove čistio od Bošnjaka. Također, sam HOS je ugrožavao postojanost HVO. Krajem jula 1992. godine, samo u jednom danu, u Čapljini je iz HVO u HOS prešlo oko 700 vojnika. Razlog ubistva je bila i vjernost HOS-a Vladi R BiH. Sam Kraljević je izjavio: “HOS je regularna vojska Bosne i Hercegovine i bori se za slobodu i suverenitet Bosne i Hercegovine, jer to je naša domovina te nećemo dopustiti bilo kakve podjele Bosne i Hercegovine”.
