Ilustracija viteškog turnira u Budimu - autor Emir Durmišević

Početak XV stoljeća na sjeveru Evrope obilježen je žestokim vojnim subokom između Njemačkog viteškog reda, na jednoj, i Poljske i Litvanije, na drugoj strani. Potisnut od strane Habsburgovaca i Osmanlija na jugu, opterećen ratom protiv Mletačke republike, ugarski vladar Sigismund biva primoran 15. marta 1412. godine sklopiti mirovni ugovor sa poljskim kraljev Vladislavom Jagelom. Pored sprječavanja sklapanja moćne koalcije, koju bi činile Poljska, Austrija i Mletačka, protiv Ugarske, Sigismund nastoji preuzeti na sebe ulogu arbitra u rješavanju nemačko – poljskih odnosa, te u tu čast organizuje neviđeni spektakl na svom dvoru u Budimu. Kako bi ojačao političko prijateljstvo sa Vladislavom, ugarski kralj ga poziva da sa njim provede vrijeme u svečanostima, gozbama, zabavi, a naročito lovu što mu je bila najveća strast, širom svoga kraljevstva. Nekoliko dana poslije Uskrsa, 6. aprila 1412. godine, Sigismund koji je tada boravio u Košicama, pismom obavijesti brojne gradove da je došlo do dogovora između Njemačkog reda i poljskog kralja te da priređuje veliku svečanost. Dok su se vršile ubrzane diplomatske prepiske za cijelu Evropu o ovom događaju, ugarski i poljski vladar krenuše preko Egera prema Budimu. Nakon dugog putovanja, Sigismund je već 16. maja iz Budima izdao poziv svim članovima Zmajevog reda da učestvuju u vojnom pohodu protiv austrijskog hercega Fridriha Habsburškog. U Ugarsku prijestolnicu su već polagano pristizale zvanice iz svih evropskih dijelova srednjovjekovnog svijeta. Poslije organizovanog sedmodnevnog lova i velikog ribarskog takmičenja, 3. juna 1412. godine na budimskom dvoru održane su velike viteške igre, u kojima su se dva dana vitezovi nadmetali u raznim natjecanjima. Budim je tada ugostio  1 500 vitezova, 3 000 paževa i 100-njak plemića uz oko 40 000 konja svih vrsta. Pored učesnika Kraljevine Bosne, učestvovali su i učesnici iz Ugarske, Češke, Vlaške, Poljske, Pruske, Osmanskog carstva, Litvanije, Rusije, Srbije, Moldavije, Tatarske zemlje, Njemačke, Francuske, Engleske i Albanije. Zbog izrazito velikog interesovanja svečanosti su produžene za 8 dana. Nakon završetka procesije Sigismund i Vladislav su se 24. juna uputili prema Stolnom Biogradu gdje su namjeravali posjetiti grob sv. Stjepana. Poslije kratke pauze, jer se Vladislav razbolio uslijed prejedanja, stigli su u Biograd gdje je Sigismund darovao poljskog kralja krunom i ostalim insignijama poljskog kraljevstva, koje je još Elizabeta, majka Ludovika Velikog, prenijela u Ugarsku. Time je okončano druženje, a Vladislav se sa svojom pratnjom vratio u Krakov tj. Poljsku.

Jedan od osnovnih razloga zbog čega je budimska svečanost ostala zabilježena kao do tada najveći spektakl u srednjovjekovnoj Evropi je broj i profil velikaša koji su učestvovali na proslavi. Prema sačuvanim izvještajima moguće je rekonstruisati spisak uglednika i turnire u Budimu. Isti izvještaji nam svjedoče i o prisustvu bosanskih velikaša na velikim svečanostima u Budimu. Međutim, oni nam ne daju konkretnije podatke koji bi nam pomogli da lakše ustanovimo o kojim se tačno osobama radi. Novija historiografska istraživanja nam daju relevantne podatke o prisustvu četiri bosanske ličnosti: kralj Stjepan Ostoja, herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić, veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača i knez Pavle Radinović. Gotovo svi izvori koji govore o gostima viteških svečanosti navode da se u Budimu nalazio i bosanski kralj. Ipak, problem nastaje jer niti jedan izvor ne navodi o kojem je tačno kralju riječ. Početak XV stoljeća obilježen je smjenjivanjem kraljeva Ostoje i Tvrtka II, te da zbog toga historiografiji dugo nije bilo jasno o kojem je tačno kralju riječ. Većina starijih autora, ali i nekoliko savremenika, uzima da je na dvoru boravio Tvrtko II. Sigismundov biograf Eberhard Windeck u svojim spisima navodi da je Sigismundova vojska 1408. godine upala u Bosnu i poslije velikog boja zarobila bosanskog vladara i odvela ga u Ugarsku, što bi značilo da je Tvrtko II dočekao viteške svečanosti na budimskom dvoru kao ugarski zarobljenik. Jovan Radonić je pak utvrdio kako je Tvrtko II boravio u Budimu uporedo sa kraljem Ostojom, ali da je tamo bio bez kraljevskog dostojanstva, kojeg je nosio ovaj posljednji. Tvrtka II izvjesno vrijeme od 1409. godine više ne susrećemo u izvorima, što predstavlja osnovni razlog zbog čega se većina domaćih historičara opredijelila za to da je na viteškoj svečanosti boravio kralj Ostoja. Najbolji dokaz takve tvrdnje je pismo dubrovačkih poslanika od 20. maja 1412. godine u kojem mole kralja Sigismunda da porazgovara sa kraljem Ostojom i ostalim bosanskim baronima koji se nalaze u Ugarskoj, zbog slučaja pljačke dubrovačkog trgovca Jakše Bunića nedaleko od Visokog.

I pored činjenice da je svečanosti prisustvovao bosanski kralj, daleko više pažnje je privukao herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Toliko je bio upečatljiv da ga je poljski hroničar Dlugosz zabilježio kao bosanskog kralja, koji je zajedno sa svojom suprugom Jelenom uveličao budimske proslave. U Budim je došao sa velikom pratnjom pošto Dlugosz ističe da su se njegovi vitezovi posebno istakli visinom i krupnim tjelesnim proporcijama, te da su na viteškim igrama nadmašili suparnike snagom i hrabrošću. Navedeni podaci nimalo ne čude kada imamo u vidu način na koji je trošio svoj novac tokom boravka u Budimu. Toliko da je posudio veću sumu novca od supruge Jelene, za što joj je kasnije darovao grad Kotor sa župom Vrbanjom i kuće u Dubrovniku. Njegovo rasipništvo je u skladu sa tadašnjim vremenom kada su vitezovi težili tome da budu što upečatljiviji i čuveniji.

Da je politički okvir Sandalja Hranića odavno izašao iz bosanskih srednjovjekovnih dešavanja svjedoči i njegovo prisustvo u Budimu 1412. godine. Bilo je to vrijeme kada su se za njegovu naklonost otimali Mlečani i ugarski kralj Sigismund. Krajem aprila 1412. godine Mletačka je od Sandalja tražila opravdanje zbog sve češćih susreta sa Sigismundom, poslije čega je on poslao u Veneciju svoga ambasadora da se izvine tamnošnjoj vladi zbog posjeta Sigismundu. Ipak, kako je bio svjestan svojih odnosa sa Mletačkom u Ugarskoj nije poduzimao ništa protiv njenih interesa. Gotovo je sigurno da je Sandalj Hranić sa despotom Stefanom Lazarevićem boravio u Budimu 1411. godine, oko pregovora u vidu poboljšanja odnosa sa Sigismundom, ali i 1412. godine tokom svečanosti u Budimu.

Za razliku od Ostoje, Hrvoja i Sandalja za koje imamo jasne dokaze da su prisustvovali svečanostima u Budimu, za Pavla Radinovića posjedujemo samo pretpostavke. Jovan Radonić je stava da je Pavle boravio u Budimu gdje je učestvovao na viteškim svečanostima skupa sa ostalim bosanskim velikašima ali nije ponudio konkretne izvore za tu tvrdnju. Pretpostavka se temelji i na četiri “slavenska” pisma koje su Dubrovčani poslali bosanskom kralju i trojici bosanskih barona. Ako su dva od preostala tri pisma bila namijenjena Hrvoju i Sandalju, nameće se zaključak da je treće pismo moglo biti adresirano na Pavla – velikaša za kojeg se smatralo da je uz pomenutu dvojicu najmoćniji u Kraljevini Bosni.