Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine, politički javni život u glavnom gradu Bosne i Hercegovine je gotovo u potpunosti zamro. Do oživljavanja dolazi tek 1917. godine, kada jedno od gorućih pitanja postaje ono o ujedinjenju južnoslavenskih naroda – pitanje stvaranja zajedničke države svih južnih Slavena. Najaktivniji na tom planu je bio vođa Slovenske ljudske stranke Anton Korošec koji je tokom 1917. godine uspostavio intenzivne veze sa političarima u Sarajevu. Kada je krajem ljeta 1918. godine bilo jasno da će Austrougarska izgubiti rat, većina političara, pa tako i oni iz BiH, se opredjeljuju za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. U septembru 1918. godine Korošec dolazi u Sarajevo kako bi obavio razgovore sa vodećim bosanskohercegovačkim političarima i vjerskim poglavarima. U razgovorima se posebno istakao reisul ulema Džemaludin ef. Čaušević, koji je tom prilikom rekao: “Odobrit ću svaki čin koji će našem narodu donijeti slobodu. Dosta nam je naše vlade i turske i njemačke”. U Sarajevu je potom 31. oktobra 1918. godine održana sjednica na kojoj je konstituisan Glavni odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Zbog opće nedaće i straha od mogućeg zauzimanja BiH od strane italijanske vojske, koja je prijetila sa zapada, Glavni odbor SHS-a za BiH se 4. novembra 1918. godine kod Višegrada sastaje sa vojvodom Stepon Stepanovićem, komandantom 2. srpske armije. Na sastanku je odlučeno da srpska vojska uđe u BiH i pobrine se za održavanje sigurnosti, reda i mira. Time su već 6. novembra prve jedinice 2. srpske armije ušle u Sarajevo.
Projugoslavensko opredjeljenje je bilo primjetno kod sva tri bosanskohercegovačka naroda, pa i kod Bošnjaka. Moglo bi se zaključiti kako je, posebno od kraja oktobra i početkom novembra, jugoslavensko raspoloženje bilo jednako rasprostranjeno i među bošnjačkom političkom i vjerskom elitom, mada je bio prisutan ogroman strah zbog odlaska Austrougarske i sumnji kako će se zapravo srpska vojska ponašati u novooslobođenim gradovima BiH. Među običnim stanovništvom je vladao strah kako će se srpska vojska ponašati, pošto su je brojni smatrali “tuđinskom i okupatorskom vojskom”. Ipak, politička i vjerske elita se trudila da svakodnevno informiše narod da vojska dolazi kao oslobodilac i da nema potrebe za strahom. To je naročito vidljivo iz ponašanja lidera Islamske zajednice, reisul uleme Čauševića, koji je nakon ulaska srpske vojske u Sarajevo, početkom novembra priredio veliki banket u oficirskom domu. Banketu su prisustvovali oficiri srpske vojske i istaknuti predstavnici nove vlasti u Sarajevu. Srpski oficiri su srdačno dočekani uz serviranje tradicionalnih jela iz bosanske kuhinje. Prilikom banketa srpskoj vojsci, na sazu, je svirao i pjevao Nuraga Džabija. Čauševićev govor, kojim je pozdravio srpske oficire i vojnike, bio je prava oda izrečena u ime bošnjačkog naroda. Nazvao ih je “pionirima i zaštitnicima naše mlade slobode, “junačkom vojskom “neumrlih zasluga” za slobodu naroda, naročito za slobodu “svoje braće po krvi i jeziku na Slavenskom Jugu”. Uvidjevši da je atmosfera lagodna i narod je izašao da pozdravi nadolazeću srpsku vojsku. Čaušević je govor završio slijedećim riječima: “Draga braćo junaci! Ja Vas uvjeravam, da će Muslimani Bosne i Hercegovine znati uvijek dostojno cijeniti te bratske zasluge i očuvati u uspomeni ovaj prvi susretaj nakon burnih stoljeća. Mislim, da ćemo u ovako svečanom i radosnom raspoloženju, svojoj dubokoj zahvalnosti dati naj jačeg izražaja, kada svi jednodušno kliknemo: Živio vrhovni gospodar srpske vojske Njeg. Vel. Kralj Petar! Živio vrhovni komandant srpske vojske, Njegovo Visočanstvo prijestolonasljednik Aleksandar! Živila srpska vojska!”
Ovaj govor i doček i definitivno je označio ulazak BiH u sastav monarhističke Jugoslavije i dokazao pobjedu jugoslavenske struje među bošnjačkim političarima. Ipak, ulazak srpske vojske u BiH nije donio toliko blagostanje. Pljačka, otimanje zemlje, progon i likvidacija bošnjačke političke elite je sve ono što je “krasilo” period monarhističke Jugoslavije. Francuski novinar Charles Rivet je prilikom boravka u Sarajevu, tokom februara 1919. godine, u razgovoru sa reisul ulemom Čauševićem prenio da Srbi bosanske muslimane smatraju uljezima i manje vrijednim Slavenima. Ispostavilo se da ulazak u novu državu sa veseljem očito nije bio opravdan, čemu svjedoče dešavanja krajem XX stoljeća kada izlazak iz Jugoslavije nije bio niti približno tako veseo.
