Brojni historičari smatraju da je uloga bosanskih krstjana – pripadnika Crkve bosanske, u političkom i društvnom životu srednjovjekovne Bosne veoma značajna. Prvi koji je uočio važnost je Božidar Petranović, još 1867. godine sa tvrdnjom da su “kralj, vlastela bosanska i Crkva bosanska bili tijesno spojeni”. Jaroslav Šidak tvrdi da su bosanski krstjani značajan faktor u radu državnog sabora te posrednici između velmoža i vladara, kao i njihovi savjetnici, upravnici i poslanici u brojnim zadacima. Mihailo Dinić, pak tvrdi da su bili presudan faktor u jačanju bosanske centralne vlasti srednjeg vijeka kao i to da su odigrali glavnu ulogu u odbrani Bosne od mnogobrojnih navala Ugarske i katoličke crkve.
Jedno od najboljih objašnjenja uloge bosanskih krstjana u životu srednjovjekovne Bosne daje akademik Ante Babić tvrdeći: “Bili su garant vladarskih darovnih povelja i u njima sadržanih obaveza prema vlasteli, posrednik i arbitar u sporovima između vladara i vlastele i garant postignutih ugovorenih utančanja i čuvar o tome uspostavljenih dokumenata”. Potvrdu ovakvih tvrdnji pronalazi u povelji bana Stjepana II Kotromanića iz treće decenije XIV stoljeća u kojoj zajedno sa bratom Vladislavom “u hiži velikog gosta Radivoja” pred “djedom velikim Radoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i starcima Radomirom, Žunborom i Vučkom i pred svom crkvom i pred Bosnom, potvrdili Vukoslavu Hrvatiniću sva prava i privilegije u ranije darovanim župama”. Još sigurniju potvrdu nalazi u povelji izdanoj između 1370. i 1374. godine kada je bosanski ban Tvrtko I Kotromanić sa bratom Vukom i majkom darovao tri sela Stjepanu Rajkoviću za zasluge iz vremena kada su Tvrtko i Vuk bili u sukobu. Ban Tvrtko ga je predao “u vjeru djedinu i sve crkve bosanske i svih krstjana” obavezujući se da “mu se ne može svrći vjera krstjanska ni za jedan uzrok” što ga ne bi “sudio djed i dva strojnika i sa njima tri vlastelina” dokle je u Bosni crkve Božje”. Sličnu obavezu prihvatio je i kralj Stjepan Tomaš koji je poveljom iz 1446. godine obećao sinovima vojvode Ivaniša Dragišića da im se posjedi “ne mogu poreći ni potvoriti ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrnu kraljevstvu našemu, što ne bi bilo ogledano didom i crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima”. Kralj Tomaš je ovu povelju predao u rzke didu Crkve bosanske Miloju.
Kada se nastoji identifikovati u historijskim izvorima spominjanje bosanskih krstjana u periodu od kraja XII stoljeća pa sve do propasti Kraljevine Bosne 1463. godine, prema akademiku Franji Šanjeku oni se spoiminju 33 puta. Najstariji izvor u kojem se spominju je svakako povelja bana Kulina, otkopana u blizini Visokog kod sela Muhašinovići, vjerovatno, iz 1183. godine na kojoj je ostalo zapisano “se pisa Radohna krstjanin”. Sljedeći, važniji spomen, je izjava sa Bilinog polja od 8. aprila 1203. godine kada su bosanski krstjani na zahtjev papinskog legata Kazamarisa bili prinuđeni da potpišu izjavu kako se više neće nazivati “krstjani” već braća: “ubuduće nećemo se, kao dosada nazivati krstjanima već braćom, da se onim naročitim imenom ne nanese nepravda drugim krstjanima”. Davno je u literaturi postavljeno pitanje šta znači pojam “krstjani”. Nastojalo se objasniti da su oni pripadnici “zanemarene redovničke biskupije” ili da su pripadali vasilijanskom monaškom redu. Ipak, sa pravom se tvrdi da je Bilinipoljska izjava potvrdila da su bosanski krstjani imali svoj poseban identitet, posebnu vjeru, crkvu i specifičnu hijerarhiju kao i vrlo jaku ulogu u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Kao takve nije ih priznavala ni Katolička crkva na Zapadu, a ni pravoslavna crkva na Istoku.
Sljedeća nedoumica, koja je sigurno i najintrigantnija, vezana je za interpretaciju i pojmovno određenje termina hereza kako to doslovno piše u Bilinopoljskoj izjavi. Heretičko učenje, koje se javilo u XI i XII stoljeću a čije pristalice u historijskim izvorima zapadnoevropskih srednjovjekovnih društava spominju pod različitim imenima, prije svih u srednjovjekovnoj Francuskoj pod imenom katari ili albigenzi, izazvalo je opštu zabrinutost crkvenih i svjetovnih vlasti. Papa Inoćentije III, kao protivmjeru 1201. godine odobrio je Pravila katoličkih poniznika (Humilisti catholici) u koja su uključena neka pravila obraćenih patarena iz Milana. Na taj način papa je odobrio mnoge njihove običaje, nepoznate katoličkoj Crkvi. Sasvim je sigurno da je ovaj podatak od interesa i za pravilno shvatanje vjerskih prilika u samoj srednjovjekovnoj Bosni. U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine krstjani se obavezuju i “da neće pomagati savjetom ostalu braću”. Važna činjenica Bilinopoljske izjave je i u tome što su bosanski krstjani javno istupili što dokazuje njihov poseban identitet, a u isto vrijeme i da im je država bila naklonjena, jer je bosanski ban Kulin bio njihov zaštitnik. Historijski izvori dokazuju da su im banovi ukazivali velike počasti i priznavali ih kao ustanovu od velikog ugleda i posebne društvene važnosti.
Iz same Bilinopoljske izjave se može zaključiti da je katolička Crkva bila dobro informisana o pravom stanju u Bosni, kao i to da je zajednica bosanskih heretika te 1203. godine bila dobra organizovana i stabilizovana kao dominantna vjersko – društvena snaga na cijelom prostoru srednjovjekovne Bosne. Vjeruje se da su na svim mjestima postojale njihove bratovštine, dok su njihovi članovi imali privatnu imovinu, koja je bila nasljedna i nije bila dodjeljena od države. Pored njih se ne spominje neka druga vjerska zajednica, što svakako dokazuje jasnu heretičku tradiciju Bosne. Da bi bosanski krstjani mogli postati toliko organizovani da imaju i svoje “kuće” ili vjerska središta po raznim mjestima srednjovjekovne Bosne, moralo je proći više decenija dok su to postepeno ostvarili, tako da su počeci njihovog društvenog djelovanja znatno stariji.
Sljedeće značajno grupno spominjanje bosanskih krstjana je u pismu u vezi spora kralja Stjepana Ostoje i Pavla Klešića od 8. januara 1404. godine u Dubrovniku kojeg su donijeli starac Mišljen, starac Bjelko i krstjani Ratko, Radoslav, Radak i Dobrašin, “koji rekoše da ih je poslao kralj Ostoja i gospodin djed da uzmu gospodina Pavla Klešića i da ga iz svoje ruke postave u sve njegovo”. U sporu koji je izbio 1451. godine kada je Dubrovačka Republika 19. jula 1451. godine tražila pomoć “gospode krstjana” kao “uvaženijih i od hercega i od njih samih” da umilostive hercega Stjepana Vukčića Kosaču.
Jedna od činjenica koje definiraju društvenu i političku poziciju te djelatnost bosanskih krstjana je i dosta aktivno učešće u diplomatskoj djelatnosti bosanske države. Tako je krstjanin Vlatko Tumarlić, po nalogu kralja Ostoje 1403. godine pregovarao sa Dubrovačkom republikom o miru. Zbacivanje kralja Ostoje sa kraljevskog prijestolja utjecalo je da krstjanin Vlatko Tumarlić djeluje kao diplomata i savjetnik vojvode Pavla Radenovića a zatim i njegovih sinova Petra i Radoslava. Zapisano je da je Tumarlić 1420. i 1421. godine pregovarao sa Dubrovčanima i oko ustupanja Konavla. Kod vojvode Radoslava Pavlovića brigu o prihodima u Konavlama vodio je krstjanin Radovac. Krstjanin Radašin Vukšić je po nalogu vojvode Radoslava Pavlovića nosio njegov novac u Dubrovnik. U službi Pavlovića se nalazio i krstjanin Radin Butković koji je 1422. godine pregovarao sa Dubrovačkom republikom oko predaje grada Sokola a deset godina kasnije i oko sklapanja mira. Krstjanin Dmitar je bio u službi vojvode Sandalja Hranića te je u više navrata odlazio u Dubrovnik sa njegovim novcem ili je podizao depozit. Isti posao je i za Stjepana Vukčića Kosaču u Dubrovniku obavljao krstjanin Tvrdislav , Radašin i Čerjanko.
