Uništenje centralne partizanske bolnice na Sutjesci – Kako je Vrhovni štab ostavio ranjenike na nemilost Nijemcima

Razočarani neuspjehom operacije „Weiss“, njemačka komanda u jugoistočnoj Evropi pokreće novu operaciju koja bi za cilj imala razoružanje četnika i uništenje operativne grupe NOVJ. Operacija je dobila kodni naziv „Schwarz“. Operacija je imala dvije etape – razoružanje i raspuštanje četnika i uništenje operativne grupe NOVJ. Borbe su počele 15. maja, koncentričnim nastupanjem protiv glavnine snaga NOVJ na prostoru Sandžaka i sjeverne Crne Gore, a završile se 15. juna 1943. godine probojem obruča i probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu.

Okupacione trupe su uspjele da opkole Glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba NOV i POJ. Iako je Vrhovni štab imao informacije o pojačanom kretanju njemačkih, domobranskih i bugarskih snaga prema rejonu Sandžaka, vrhovni komandant Josip Broz Tito je odugovlačio sa izvlačenjem svojih snaga i prodorom u Srbiju jer se očekivao dolazak britanske vojne misije. Kada je četiri dana kasnije,  19. maja, shvaćeno da je riječ o jakoj ofanzivi a ne o malom napadu, Tito naređuje premještanje Glavne operativne grupe ka sjeverozapadu da bi se po dolasku britanaca mogao izvršiti proboj prema Foči. Sve vrijeme operacije najveći problem predstavljali su ranjenici – njih preko 2000 koje je trebalo spasiti od uništenja. Kako je put prema Durmitoru i dalje prema Srbiji zatvoren, Treća i Sedma divizija koje su bile zadužene za Centralnu bolnicu dobijaju novo naređenje da se vrate i da se izvuku preko Zelengore ka centralnoj Bosni.

Bitanska vojna misija tek 28. maja dolazi u Vrhovni štab. Time je izgubljeno dragocijeno vrijeme što je imalo uticaja na daljnji tok operacije. Glavna operativna grupa odmah pokušava proboj prema Foči ali bez uspjeha. Tito tada naređuje proboj preko Sutjeske i Zelengore. Broj ranjenika se svakodnevno povećavao. Samo u Centralnoj bolnici ih je bilo preko 2200. Njihov brzi transport bio je nemoguć jer je veliki broj tovarne stoke bio poklan za ishranu jedinica. Štaviše, oni su često premještani u krug zbog neodlučnosti Vrhovnog štaba o konačnom pravcu proboja. Najveći dio ranjenika je i dalje bio na Pivskoj planini u Crnoj Gori. Tito je 3. juna na savjetovanju u selu Mratinju donio odluku da formiraju dvije grupe. U prvoj grupi bi bile Prva i Druga proleterska brigada i Vrhovni štab dok bi drugu grupu činile Treća i Sedma divizija sa ranjenicima. Prva grupa koja je bila bez tereta ranjenika vrši brzo prebacivanje preko Sutjeske i kreće ka Zelengori. Tada neprijatelju dolazi ispomoć iz 7. SS divizije „Princ Eugen“ koju su činili domaći „folksdojčeri“ koji su poznavali teren i brzo se kretali. Dolazi do prekida između prve i druge grupe te druga grupa sa ranjenicima se vraća ka Pivi i Durmitoru. Donosi se i odluka da se teži ranjenici sakriju po pećinama Pivske planine pa da se po njih vrate nakon ofanzive. Međutim, svi pokušaji da se ranjenici prebace preko Tare ostaju bez uspjeha pa komandant Treće divizije Sava Kovačević 8. juna organizuje pokret nazad ka Sutjesci. Bolnica Sedme divizije, dječiji dom i dio ranjenika Centralne bolnice je 10. juna odsječen. Veći dio ranjenika je zarobljen i strijeljan na licu mjesta. Prva grupa već 10. juna probija njemački obruč. Druga proleterska brigada se probija ka Foči a Prva proleterska zajedno sa Vrhovnim štabom se probija ka Jahorini. Međutim dok je druga grupa sa ranjenicima 12. juna stigla u rejon Sutjeske gdje je izvršen proboj, Nijemci su već ponovo zatvorili obruč.

U poslijeratnoj literaturi događaj proboja prve grupe se smatra uspjehom NOVJ i propašću Pete neprijateljske ofanzive. Međutim, ono što se desilo narednih dana je zapisano ali se nije puno isticalo. Treća divizija opterećena ranjenicima i bolesnicima, prorijeđena i iscrpljena glađu i neprekidnim borbama forsira Sutjesku i upućuje se na sjever prema Tjentištu gdje će pokušati proboj i gdje je očekivala pomoć izvan obruča. Ali Vrhovni štab u sumrak 12. juna obavještava Savu Kovačevića da mu ne može uputiti pomoć jer je Prva proleterska poslije proboja već prešla komunikaciju Kalinovik-Foča  i da proboj izvrše sami. Rukovodstvo Treće divizije nije moglo lako sačuvati prisebnost i hladnokrvnost i naređuje proboj na mjestu gdje je koncentracija neprijatelja bila najjača. Desetak godina nakon rata za ovu odluku okrivljen je Milovan Đilas koje je zbog svog kolebanja i panike propustio posvetiti više pažnje izviđanju neprijateljskih linija.

Druga grupa u zoru 13. juna kreće u proboj u rejonu sela Krekovi. Već u prvom jurišu gine komandant Treće divizije Sava Kovačević. Samo se nekoliko manjih dijelova čitave druge grupe uspjelo probiti dok je većina sa centralnom bolnicom ostala u okruženju. Pomoću specijalnih izviđačkih patrola i dresiranih pasa Nijemci su nekoliko dana brižljivo pretresali svaku šumicu, pećinu i uvalu na bojištu i sve pronađene ranjenike i bolesnike na licu mjesta ubijali. U njemačkom izvještaju piše da su svi poubijani, jer je većina bila zaražena tifusom. Samo se manji broj lakih i pokretnih ranjenika probio ka Zelengori.

Autor: Kabil Ibrahim