Padom Kraljevine Bosne 1463. godine i osnivanjem Bosanskog sandžaka, hrvatske i slovenske zemlje su bile pod neprekidnim udarom bosanskih četa osmanske vojske. Tu snagu su pretežno činili domaći ljudi – Bošnjaci, Vlasi (Ćići) i Srbi iz Gornje Zete, današnje Srbije i istočne Hercegovine. Bosanski sandžakbegovi su uglavnom upadali samoinicijativno u cilju, pribavljanja ratnog plijena kojim su gradili nove građevine u Bosni, razaranja morala neprijateljskim vojnicima i pripremanja terena za glavninu osmanske vojske koja je širila osmansku državu prema sjeveru. Ti upadi su obuhvatili prostor današnje Koruške i mletačke Furlanije, a naročito su intenzivni bili u periodu od 1468. do 1484. godine. Napuljski vladar, Mletačka republika, ugarski kralj i Habsburgovci su redovno slali vojsku da spriječe prodor bosanskih četa, ali uzalud. U prilog lahkog prodora bosanskih četa ide i podatak o velikoj zavađenosti hrvatskih velikaša i netrepeljivosti prema slovenskim velikašima. Tako je 1480. godine ugarski kralj Matijaš, propustio bosanske čete preko svoje teritorije kako bi one nanijele štetu zemljama koje je kontrolisao njemački car Fridrih III, sa kojim je Matijaš tada ratovao. Tom prilikom izvedeno je preko 30 većih provala u Korušku, Kranjsku, Štajersku, Istru, Tršćanski kras, Furlaniju, Dolenjsku, Notranjsku, Gorenjske i druga područja koja su bila naseljena Slovencima. Bosanski sandžak beg je čak upao 1478. godine u Korušku i eliminisao ustanak koruškog Seljačkog savea – Bauernbun.
Smrću kralja Matijaša 1490. godine obnovljeni su upadi bosanskih četa na prostoru današnje Slovenije. Razlog obustavi napada je bio njegov mirovni sporazum sa Osmanlijama. Ipak, u jesen 1491. godine prilikom povratka iz pljačke hrvatske čete su kod Udbina potpuno razbile bosanske. Prema nekim predajama tu je navodno poginuo i Gerz Eljas, koga narodna pjesma spominje kao Đerzelez Aliju. Nakon tih događaja, i upada hrvatskog bana Emerika Derenčina na prostor Bosanskog sandžaka, bosanski sandžakbeg Jakub paša Bošnjak je 1493. godine prodro preko Zagorja, opustošio Štajersku, a zatim se preko Zagorja i pokraj Zagreba uputio ka Udbinu, gdje je 9. septembra 1493. godine na Krbavskom polju teško porazio hrvatsku vojsku. Ova bitka imala je velike posljedice i za prostor današnje Slovenije, iz razloga što su pojedini velikaši: Blagajski, Kurjakovići, Zrinski i dr. postali sultanovi haračnici sa obavezom da preko svoje teritorije propuštaju bosanske čete u daljnjim prodorima.
Novi val upada bosanskih četa se desio u periodu od 1499. do 1526. godine kada su bosanske čete u slovenske zemlje upale 45 puta. Od toga su do 1508. godine samo u Kranjsku upale 27 puta. Pored ratnog plijena redovno su sa sobom vodili i po nekoliko hiljada zarobljenika, nakon čega bi i veliki broj njih prešao na islam. Razlog tome su olakšice i puštanje na slobodu. Izuzetak je bila zarobljena vlastela koja je slobodu stjecala uz određeni novčani otkup. Seljaci su čak i dobrovoljno odlazili sa bosanskim četama jer nisu mogli trpiti velike namete habsburške vlasti. Zbog silnih nameta i poreza seljaci su 1470. godine na sastanku u Mariboru zaprijetili “da će otkazati poslušnost gospodi, udružiti se sa Turcima ili iseliti u Italiju, Ugarsku, ili koju drugu zemlju”. I čitav period XVI stoljeća bio je karakterističan po čestim upadima bosanskih četa u slovenske i ugarske zemlje a sve u cilju pripreme za širenje Osmanskog carstva ka srednjem Podunavlju i srednjoj Evropi. Nakon propasti Ugarske 1526. godine u Mohačkoj bici, gotovo u potpunosti se otvorio put Osmanlijama za prodor prema današnjoj Mađarskoj i Hrvatskoj. Osmanski sultan je 1529. i 1532. godine poduzeo dva pohoda na Beč, a u njemu su učestvovale i bosanske čete, sa tada proslavljenim Gazi Husrev begom na čelu. On je sa Bošnjacima u više navrata upadao u Belu krajinu i Notranjsko, a carstvu je priključio i veći dio Dalmacije, Like i Slavonije. U pohodu na Beč bosanske čete su opustošile Štajersku. U drugoj polovini XVI stoljeća, naročito nakon osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. godine, bosanske čete su svakodnevno, samoinicijativno, upadale u slovenske zemlje i pustošile ih. Zabilježeni su slučajevi da je godišnje bilo i do 5 upada. Širenje osmanske države prema srednjoj Evropi i Podunavlju obustavljeno je tokom habsburško – osmanskog rata od 1593. do 1606. godine, a time su obustavljeni i prodori bosanskih četa na slovenski teritorij. Mirovnim sporazumom u Žitva Toroku 1606. godine zaustavljen je osmanski prodor prema Zapadu, a i prvi puta je sultan priznao jednog kršćanskog vladara kao ravnopravnog. Također, Habsburgovci su prestali sa plaćanjem poreza sultanu koji je isplaćivan još od 1547. godine.