Ulazeći u pozne godine života Josip Broz Tito je bio sve manje sklon ideji da proizvede dovoljno moćnog nasljednika koji će ga naslijediti i time spriječiti eventualni raspad Jugoslavije. Umjesto toga nastojao je osigurati fragmentaciju političke vlasti, koja će uslijediti nakon njegove smrti. Činjenicu da je nekoliko svojih bliskih saradnika, poput Vladimira Dedijera, Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića pa čak i svoje treće supruge Jovanke, uglavnom montiranim procesima, maknuo sa političke pozornice moderni historičari tumače tvrdnjom da Titov ego nije mogao dozvoliti da njega bilo ko naslijedi. Shodno tome, zagovarao je ustavni zakon u kojem će biti ugrađeni principi kolektivnog rukovodstva, razdvajanjem ovlasti između partije i vlade i česte rotacije visokih vladinih zvaničnika.
Godine 1971. predložio je izmjenu ustava kako bi se uvelo kolektivno savezno Predsjedništvo od 15 osoba: po dva predstavnika iz svake od šest republika, te po jednog iz svake autonomne pokrajine. Sam Tito je trebao ostati predsjednik Saveza komunista Jugoslavije. Predloženi amandmani su modificirani po zahtjevu bosanskohercegovačkih predstavnika tako da svaka republika ima po tri predstavnika, kako bi se osigurala zastupljenost sva tri najveća naroda u Bosni i Hercegovini. Ovakav slučaj nije bio jedino sa autonomnim pokrajinama koje su zadržale dva predstavnika. Tito je time trebao da bude predsjednik Predsjedništva tijela koje je brojalo 23 čovjeka. Novi ustav iz 1974. godine pojednostavio je ovaj aranžman, tako da je uvedeno Predsjedništvo od samo devet osoba – po jedan predstavnik iz svake od šest republike i dvije autonomne pokrajine, i devet član – Tito, koji je trebao imati doživotnu funkciju predsjednika Predsjedništva. Nakon smrti Tita 1980. godine, ostalo je osmočlano Predsjedništvo, koje se rotiralo svake godine 15. maja. Time je ovakva struktura vlasti spriječila uspostavu efikasnog vodstva bilo koje osobe i dovela do čestih trzavica između članova Predsjedništva.
Ove promjene su dovele do radikalne decentralizacije i bujanja nacionalizma među članovima, koji će kulminirati početkom 90-tih godina XX stoljeća izbijanjem brojnih ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Centralni organi su izgubili svu vlast koja je pripala republikama, a same republike su se počele ponašati kao mini države. Time se stvorio i pogodan teren za oživljavanje nacionalista i ekstremista, te pojave nacionalističke struje koja je uz pomoć zapadnih novinara i publicista Tita počela deklarisati kao tiranina koji je suzbijao nacionalne aspiracije i snažno se oslanjao na represiju da bi ostao na vlasti. Iako ovakva shvatanja u današnjem vremenu u potpunosti prikazuju realnu sliku jedne epohe, tada su ona bila potpuno pogubna jer su jednu državu vodila u potpunu propast.
