Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine austrougarska administracija je poduzela brojne mjere da je integriše u svoj državni sistem. Posebno važno je bilo da se što prije uvede vojna obaveza u BiH i da se što prije sprovedene uključenje bosanskohercegovačkih vojnih obveznika u vojnu organizaciju Monarhije. Nakon što je osigurala saglasnost osmanske Porte, Austrougarska je otpočela sa procesom uvođenja vojnog roka u BiH. Provizorni Vojni zakon u BiH je proglašen 4. novembra 1881. godine. Da bi ohrabrio stanovnike i pridobio ih na svoju stranu, car Franjo Josip je uputio proglas stanovništvu u kojem je navedeno: “Bez oružane sile ne može se očuvati mir u zemlji, štititi život i imetak stanovnika, a zemlja od neprijatelja spolja. Rane koje su donijeli protekli događaji tek treba da zarastu, pa je došlo vrijeme da sinovi zemlje sposobni za odbranu nastupe dužnost i da im bez razlike po vjeri pripadne čast da u odbranu svoje otadžbine nose oružje”.
Prema odredbama Vojnog zakona, vojnu obavezu su trebali vršiti svi vojno sposobni bosanskohercegovački zemaljski pripadnici, koji su bili obavezni učestvovati u odbrani zemlje i Monarhije. U Zakonu je donesena posebna odredba po kojoj su date olakšice i oslobađnja, da u vršenju vojne službe niko neće biti spriječen u vršenju svojih vjerskih dužnosti. Vojna dužnost je počinjala 1. januara svake kalendarske godine, za sve stanovnike koji su navršavali 20 godina života. Obaveza je bila uslovljena potrebnom duhovnom i fizičkom sposobnošću, te minmalnom visinom od 155,4 cm. Trajala je 3 godine za redovnu službu i 9 godina za rezervu. Institucija zastupanja (bedluk) je preuzeta iz osmanskog Vojnog zakona i pobliže je regulisana u instrukcijama o sprovođenju regrutacije. Zastupnik je morao da u četvrtoj vojnoj klasi ispuni svoju dužnost. Nije smio biti stariji od 32 godine, morao je biti zemaljski pripadnik BiH i odgovarati propisima o dobrovoljnom stupanju u vojsku. Obzirom da je Austrougarska višenacionalna država, njemački je uveden kao zajednički jezik u vojsci. Svaki pripadnik je morao naučiti 100 najvažnijih zapovijedi na njemačkom, kako bi mogao izvršavati svoju dužnost. Prilikom stupanja u vojsku polagala se prisega vjernosti.
Bosanskohercegovačke jedinice de jure nisu predstavljale sastavni dio austrougarske vojske. Njihova unutrašnja organizacija je bila određena isključivo od strane cara, čime su jasno prikazana ublažavanja u odnosu na sistem austrougarskih vojnih snaga. Uprkos posebnom statusu, bosanskohercegovačke jedinice su istovremeno stajale sa austrougarskom vojskom u izvjesnom pravnom kodeksu, koji je bio predstavljen zajedničkim vladarom, ujednačenim propisima vojne službe po Vojnom zakonu kojem su podlijegale, po kojima je njihova dužnost bila ne samo odbrana BiH nego i cijele Monarhije.
