Okončanjem osmansko – austrijskog rata 1739. godine znatno je opao broj stanovnika Bosanskog ejaleta, uslijed borbi i bolesti, a uvedeni su i novi porezi na popravak tvrđava, vratarina, troškovi za konačišta i sl. Ovakvo stanje prouzrokovat će niz nemira koji će svoju kulminaciju doživjeti u Sarajevu 1747. godine, u kojemu je u tom periodu vladala potpuna anarhija, ugled beglerbega je opao, dok su se znatno osilili ajani i bašeskije. Ipak, ovakvo stanje nije došlo najednom. Prve ozbiljnije pobune protiv osmanskog poretka se događajuu već u prvim godinama XVIII stoljeća u Hercegovačkom sandžaku. U početku inicijatori sarajevske bune su razvili akciju koje je težila organizaciji vojne jedinice koja bi na sebe preuzela odgovornost odbrane ejaleta. S tim ciljem, vođe sarajevske bune su nastojale izbjeći oporezivanje naroda od strane bosanskog beglerbega, nastojeći formirati jednu seljačko – gradsku miliciju. Buna je uskoro prerasla u široki narodni pokret motivisan težnjom da se silom stane u kraj brojnim zloupotrebama organa vlasti, na prvom mjestu pretjeranom oporezivanju.
Neredi koji su počeli u Sarajevu, ubrzo su se proširili i na ostatak ejaleta, pa je sve ličilo na bunu širih razmjena. Buna se iste godine proširila i na prostor Tuzle, kada su Tuzlaci odbili da daju taksit beglerbegu i mutesarifu, a naredne 1748. godine, zahvatila je i Mostar kao i njegovu okolinu. Buna je u Tuzli ugušena na Kurban bajram 1748. godine, kada su uhvaćene vođe Mustafa Goga, Mehmed baša, Ibrahim spahija i Sulejman i strpani u dobojsku tvrđavu. Ipak, ustanak se u Tuzli ponovo razbuktao 1750. godine. Seljaci su upali u grad, opljačkali ga te brojne kuće zapalili, uglavnom muslimanske. Naročito je stradala imovina Derviš kapetana kome su zapaljene tri kuće i kula a pobijena mu je i sva stoka. Do slične bune je došlo i u Tešnju a njezin vođa je bio Abdurahman Muharemija. Dvije godine kasnije ustanak se proširio i na zapadnu Bosnu. Ustanici su opljačkali i zauzeli Livno, te smaknuli kapetana Firdusa. Da bi umirila Bosnu, porta šalje Mehmed pašu Kukavicu, koji je najprije u Travniku skupio sebi odane ljude kako bi se obračunao sa ustanicima.
Međutim, stanje se nije popravljalo. Zvornički kapetan je želio da silom uzme od naroda porez za bosanskog beglerbega. Narod je reagovao te je upao u Zvornik i likvidirao kapetana i nekoliko njegovih podanika. Novi beglerbeg je reagovao tako što je u Zvornik uputio odred bašeskija koji su odstranili ustanike. Mehmed paša Kukavica je započeo i sa smjenom neposlušnih ljudi. Kada su se bosanski prvaci pozvani da se okupe u Travniku, Kukavica je naredio da se objesi 18 najsumnjivijih samo za jednu noć. Narod je i dalje bio nezadovoljan tako da se oglušio na beglerbegovu naredbu iz 1753. godine u kojoj je naredio stanovnicima tuzlanskog kadiluka da se odazovu naredbi da učestvuju u popravci tuzlanske tvrđave. Beglerbeg je poslao jedan odred svoje vojske u septembru 1753. godine, kako bi pomogao u gušenju bune u Tešnju. Ipak, odred nije imao uspjeha pa se Kukavica lično uputio prema Tešnju i Žepču, te lahko porazio vođu pobune u Abdurahman Muharemiju. Uvidjevši sa kakvom silom raspolaže Kukavica, brojne vođe pobune su se bile spremne predati. Nekoliko godina kasnije uspostavljen je red i u samom Sarajevu, glavnom žarištu borbi, likvidacijom braće Morića. U maju 1756. godine naredio je kadijama Tuzle, Gračanice i Tešnja te kapetanima Tuzle, Tešnja, Vranduka, Maglaja i Doboja da se upute na Glasinačko polje, gdje je on bio prisutan. Nije poznato šta je na Glasinačkom polju doneseno ali se zna da je do kraja 1756. godine stanje bilo djelomično smireno, ali je iste godine Kukavica opozvan, a za beglerbega je imenovan Ćamil Ahmed paša koji se zadržao samo godinu dana. Uvidjevši da je Ahmed paša nesposoban da potpuno smiri ustanike, Porta nakon nepunih godinu dana ponovo vraća Mehmed pašu Kukavicu koji 1757. godine i konačno zavodi mir.
