Velike poplave u BiH maja 1965. godine – teško stradanje Doboja i Olova

Prema podacima Hidrološkog godišnjaka Jugoslavije o maksimalnim vodostajima po godinama, poplave su se dešavale vrlo često u dolinama pojedinih rijeka i njihovih pritoka. U FNRJ/SFRJ veoma često su bili zabilježeni visoki vodostaji: 1964., 1965., 1968., 1970., 1972., 1973., 1974., 1976., 1982., 1984. itd, ali nisu svi izavali katastrofalne poplave. Rekordni vodostaji zabilježeni su 1952. godine u gotovo svim bosanskohercegovačkim rijekama, a 1959. godine zabilježen je izuzetno visok vodostaj osim na rijeci Drini. Godine 1965. zabilježen je rekordan vodostaj rijeke Bosne, te na Uni i Savi, a 1974. godine Drine, Neretve i Sane.

Poplava koja se desila u maju 1965. godine za sobom je ostavila pustoš u istočnim, centralnim i sjevernim krajevima Bosne i Hercegovine, donoseći stanovništvu Doboja, Olova, Zavidovića, Maglaja, Kladnja, Zvornika i dijelova Sarajeva veliku materijalnu štetu. Iznenadni “prolom oblaka” koji se desilo u noći između 12. i 13. maja 1965. godine iznad Olova u kojem je tada živjelo oko 2 500 stanovnika nije dozvolio stanovništvu da se pripremi za spašavanje vlastite imovine. Novi izvještaji “Oslobođenja” govore o dramatičnim moentima koji su tih majskih dana zadesili Olovo: “Tama je svuda unaokolo. Gore jedino ulična svjetla na stubovima koji su gotovo, do polovine u vodi. Zbog prodora vode u trafo – stanicu isključeno je osvjetljenje u kućama, kako ne bi došlo do žrtava usljed eventualnih strujnih udara. (…) Major Narodne milicije Stevo Šiljkulj, zajedno sa ostalim milicionerima, pokušava da uspostavi radio vezu sa SUP-om u Sarajevu, jer su sve telefonske linije u prekidu. (…) Mnogi stanovnici poplavljenog Olova doživjeli su dramatične trenutke spašavajući goli život. (…) Oni koji žive u prizemnim zgradama su potražili spas na okolnim brdima, gdje su se privremeno smjestili i na kiši koja neprestano pada, očekujući dan i neophodnu pomoć. (…) Inače, bilo kakvo kretanje i saobraćaj u Olovu je potpuno onemogućen. Voda je prodrla u rezervoare benzinske stanice i ugrozila preko 30 hiljada litara benzina. Dok ovo javljamo, kiša neprekidno pada, a bujica sve više raste. Olovu je potrebna pomoć i grad je s nadom očekuje.”

Osim u Olovu dramatično je bilo u Doboju, Maglaju, Zavidovićima, Žepču, Modriči, Bosanskom Šamcu, Vitezu i Zvorniku. Dobojlije su od 1871. do 1940. godine zapamtile šest manjih poplava sa ishodom bez velike štete. Poplave iz 1965. godine pogodile su privredne kapacitete i sve javne i društvene ustanove u gradu. Prodiranje vode sa svih strana potpuno je iznenadilo stanovništvo, ali i službe za odbranu od elementarnih nepogoda. List “Oslobođenje” prenosi niz izvještaja o haotičnom stanju u Doboju, Maglaju, Zavidovićima ali i nekim drugim mjestima: “Iako je stanovništvo Doboja, zajedno sa garnizonom Jugoslovenske armije i Milicije iz Doboja i okolnih mjesta cijele noći radilo na izgradnji nasipa, voda je probila odbrambeni pojas i izlila se u grad. U toku prijepodneva cijeli Doboj je poplavljen, kao i naselje Usora. Voda, koja u gradu Doboju dostiže visinu od oko jednog metra, a mjestimično i više, preplavila je sva preduzeća i trgovinske radnje. Do 12 sati prije podne iz Doboja je iseljeno oko 500 porodica (…) Osim u Doboju Bosna se takođe izlila u Zavidovićima i Maglaju. (…) U Maglaju je potpuno poplavljeno preduzeće ‘Natronka’, u kome voda dostiže 1,5 metar visine. Hitno se vrši demontiranje mašina i elektromotora iz pogona ovoga preduzeća, ali se sve neće moći spasiti zbog brzog nadolaska vode. (…) Rijeka Stupčanica i Bioštica još u toku prošle noći potpuno su poplavile Olovo. U gradu voda dostiže 1,5 do dva metra. Preduzeće drvne industrije ‘Stupčanica’ u Olovu takođe je sasvim poplavljeno, neprestano se vrši evakuacija stanovništva iz ruševnih zgrada, dok se građani iz bolje utvrđenih zgrada smještaju na više spratove. Do juče prije podne iseljeno je oko 300 stanovnika Olova. (…) Rijeka Bila, koja se izlila kod Viteza, potopila je preduzeće ‘Petar Mećava’ i deset stambenih zgrada iz kojih su evakuisani stanari. Ukoliko Bila i Lašva budu i dalje rasle, biće za kratko vrijeme ugrožen saobraćaj na putu Zenica – Travnik. (…) Na izgradnji provizornih odbrambenih nasipa rade svi sposobni stanovnici u Maglaju, Žepču, Modriči, Šamcu i nekim drugim mjestima. U porastu je i vodostaj rijeke Drine koja se dosad izlila jedino kod Zvornika. U Zenici je vodostaj Bosne kritičan. Juče u 12 sati iznosio je 346 centimetara, što je za 142 centimetra više od normale. Stoga su i u ovom gradu uvedena vanredna osmatranja vodostaja svakog sata, dok se u normalnim prilikama on mjeri svaka 24 sata.(…) Preksinoć u 8 sati rijeka Drina, kod Višegrada, je bila duboka 158 centimetara. Već juče ujutro u 7 sati porasla je na 232, a u 12 sati na 304 centimetra. (…) Vodostaj rijeke Sane u Sanskom Mostu preksinoć je iznosio 230, a juče ujutro 273, a u podne 279 centimetara.”

Ubrzo su uslijedile vijesti iz drugih mjesta da su poplave počinile veliku štetu na željezničkom i cestovnom prometu, industrijskim pogonima, poljoprivrednim zemljištima te stambenim i poslovnim objektima, a prijetila je i pojava klizišta. Neprekidne padavine dovele su do izlijevanja rijeke Miljacke u okolini Sarajeva, gdje se jedna osoba utopila. Za svega tri dana učinjena je ogromna materijalna šteta a o procjenama štete se moglo znati tek kada se voda povuče. Vodostaj u gradovima uz Bosnu je u jutarnjim satima 13. maja iznosio preko 600 cm.

Prilikom prirodnih nepogoda i drugih elementarnih nesreća, pružanje pomoći i solidariziranje s ugroženim bilo je uvijek izuzetan znak dobrote, suosjećanja i požrtvovanosti, naročito od strane onih koji nisu bili izravno pogođeni tim nedaćama. Tako je bilo i prilikom velikih poplava 1965. godine. Već tijekom noći između 12. i 13. maja: “Olovu su prvi pritekli u pomoć 20 vatrogasaca iz Ilijaša sa kojima su došli predsjednik i potpredsjednik Opštinske skupštine u Ilijašu, Vlado Petrušić i Momčilo Pejić. Vatrogasci su uspjeli da spasu jednog čovjeka u posljednjem trenutku, kada je voda dostigla visinu tavanice na štali u kojoj je potražio spas”. Već iste noći su u pomoć pristigle i jedinice JNA. Također, općinski i sreski štabovi za borbu protiv elementarnih nepogoda dali su veliki doprinos u motornim vozilima, sanitetskom materijalu, hrani i ostalim životnim potrebštinama. Ipak, sva ta nesebična pomoć ponekad je nailazila na nerazumijevanje kod pojedinih građana: “Voda je danas oko podne opet počela da nadolazi, jer kiša neprekidno pada već treći dan. U prvo vrijeme građani odbijaju da napuste svoje domove i imovinu. Međutim, voda nadolazi i drugog izlaza nema. Među prvim iz poplavljene zgrade u Ulici Slaviše Vajnera Čiče evakuisana je porodica mašinovođe Rame Ibrahimovića. Nisu imali mogućnosti ni vremena da ponesu bilo šta sa sobom. U Raminom naručju su dvoje nejake djece, a njegova žena nosi treće – koje nema ni šest mjeseci. U istom čamcu s njima na obalu kod Stanice milicije stigla je i Milena Konjevod, takođe sa troje djece. Ni ona sa sobom nije ponijela ništa. Pješke su pošli u pravcu obližnjeg sela gdje će se privremeno smjestiti kod rođaka”. Osim evakuisanja, trebalo je i uvjeravati ljude da je vrlo opasno ostati u kućama i da ih je nemoguće pojedinačno posjećivati, dostavljati im vodu i hranu te naknadno spašavati.

Kako je odmicalo vrijeme i vodostaj postepeno opadao pristupilo se sanaciji terena. Prema novinskim izvještajima najveću pomoć je pružila JNA. “Naročito je bila efikasna intervencija jurišnih čamaca, kojima su upravljali vojnici Ljubisav Milatović i Ivan Važina. Njihov starješina vodnik I klase Živadin Stanković, nalazio se uvijek s onim čamcem koji je imao teži zadatak. Posebno dramatičan trenutak bio je kada su vojnici čuli zapomaganje iz jedne kuće, čija su vrata bila zatvorena. Pošto nije bilo drugog načina, jurišni čamac je silinom udara razbio vrata i tako spasio staricu sa djecom. (…) Grupa vojnika iz jedinice poručnika Tindžića, u 1 sat noću 14. maja, vodila je dramatičnu borbu za spasavanje trojice radnika sa trafo – stanice, koje je rijeka Usora bila potpuno zarobila i postojala je opasnost da ih potopi. Vojnici su u gumenom čamcu proveli dva časa u dramatičnoj borbi i zahvaljujući njihovoj upornosti i požrtvovanju tri ljudska života su spasena. (…) U najtežim trenucima za grad, vodnik I klase Atanas Trajkovski činio je velike napore sa svojim vojnicima da evakuiše što veći broj građana. U jednom momentu, u čamcu su se našle 22 osobe, više nego što može da primi. U toj gužvi jedan čovjek je pao u vodu i počeo da se davi. U vodu skaču vojnici Bajro Romano, Ljubiša Zavarte i Mato Jurčević i spasavaju ga od sigurne smrti. (…)”. Osim vojske pomoć su pružili i vatrogasci, građani i policajci koji su trčali po privatnim i javnim ustanovma i upozoravali ljude da sklanjaju imovinu jer voda nadolazi. Posebno je zanimljiv slučaj policajca Danila Milojevića koji je našavši mali čamac sjeo u njega i spasio petnaest ugroženih građana, mahom djece koja su bila zarobljena na balkonima. Osim spašavanja ljudi policija je vodila računa o čuvanju i sakupljanju poplavljene imovine.

Povlačenjem vode tek se mogla naslutiti golema materijalna šteta. Prema izvještajima “Oslobođenja” voda je u poplavljenim gradovima opala za jedan metar, ulice su bile pune tekstilne robe i drugih predmeta. Stanovništvo Doboja je jedino sa dobojske tvrđave i drugih uzvišica moglo posmatrati sablasnu sliku grada. Iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine su stizali kamioni sa hranom i vodom. Komisija za tehnička pitanja bila je zadužena za ispumpavanje vode iz poplavljenih područja. Pored toga, Komisija za radne akcije formirala je radnu brigadu jačine 2 500 omladinaca koji su imali zadatak čistiti grad i pomagati podizanju šatorskog naselja za poplavljena područja. Najobimniji posao obavili su članovi Komisije za procjenu štete od poplava, ali prve akontacije za napravljenu štetu su se počele isplaćivati već 19. maja 1965. godine. Bez obzira na velike poteškoće, komisije su uspješno obavljale svoj posao i vrlo brzo osigurale stanovništvu najnužniji smještaj, najosnovniju hranu, pitku vodu i suhu odjeću, o čemu su svakodnevno izvještavali javnost.

Kroz svega nekoliko dana stanje u Doboju, koji je najviše stradao u poplavama, se počeo normalizovati: voda i struja su se vratile, osposobnljene su telefonske linije, pekare su počele proizvoditi hljeb itd. Osposobljenjem vodovoda i električne mreže omogućeno je i otvaranje prodavnica i fabrika. Međutim, šteta je bila itekako vidljiva. Voda je potpuno ili djelimično uništila kancelarije Sreske i Općinske skupštine, Prosvjetno – pedagoškog zavoda sreza, Uprave prihoda, Vijeća za prekršaje, prostorije uprave trgovinskih i drugih preduzeća, Državnog arhiva itd. Sa čiščenjem grada vršena je uporedo i dezinfekcija svih ulica, parkova i dvorišta u gradu. Za svega pet dana sve škole osim jedne osnovne su počele sa radom. Ubrzo je ustanovljeno da oko 300 porodica sa oko 1 200 članova treba smjestiti jer su ostali “bez krova nad glavom”. Zbog toga je JNA stavila na raspolaganje 350 šatora, jednu poljsku bolnicu i jednu zgradu za smještaj općinskih službi. Uporedo sa planiranjem šatorskog naselja počela je planirana izgradnja novog stambenog naselja za one koji su izgubili svoje domove.

Odbor za pružanje pomoći poplavljenim krajevima u Republičkom izvršnom vijeću konstatovao je da su poplave imale katastrofalne posljedice na području 21 općine u tri sreza BiH – dobojskom, sarajevskom i tuzlanskom, i da su počinile štetu od 18 milijardi dinara. Najteže je stradao dobojski srez čija je šteta iznosila oko 12 milijardi dinara, od čega je samo na grad Doboj otpalo 7,5 milijardi dinara štete. Veoma teško su stradali gradovi Doboj i Olovo. U navedena dva grada oštećeno je 1 500 stanova i poplavljeno 40 000 hektara obradive površine. Visina štete nije bila samo u uništenoj imovini nego i u gubitku radnih sati i u neisporučivanju robe i sirovina drugim radnim organizacijama, čime su lančano stvoreni finansijski gubici. Mada su mnoga preduzeća zabilježila gubitke takve vrste, jednim primjerom se to može ilustrirati: “U ovoj nesreći velike materijalne štete pretrpjela su preduzeća ‘Krivaja’ i ‘Gostović’. U pilanama ‘Krivaje’ tri smjene sa oko hiljadu radnika nisu radili, a radnici su bili angažovani na odbrani ugroženih objekata u naselju. (…) U dolinama rijeke Krivaje i Gostović oštećene su saobraćajnice, preduzeća ‘Gostović’, tako da je obustavljena doprema sirovina u preduzeće ‘Krivaja’, ‘Natronku’ u Maglaju i ‘Celulozu’ u Banja Luci.”