U vrijeme vladavine Tvrtka I Kotromanića Bosna je bez sumnje bila najmoćnija država ovog dijela Evrope. Zasluga takvom stanju, pored vladara Tvrtka, ide i njegovom najznačajnijom vojskovođi, Vlatku Vukoviću Kosači. Otac mu se zvao Vuk, nakon čije smrti je, vjerovatno, zagospodario Humom koji se nalazio u sastavu srednjovjekovne Bosne. U narodnoj tradiciji poznat je pod imenom Vladete. Iako nema tačnih podataka o godini njegovog rođenja, prvi poznati spomen njegovog imena imamo u povelji kralja Tvrtka, od 10. aprila 1378. godine, upućenu Dubrovčanima. Poznato je da je imao i brata Hranu Vukovića.
Tvrtko ga je često slao u Dubrovnik da ga zastupa kao pregovarač. Iste godine kada se prvi put spominje dobija dozvole za izvoz soli i ulja, iako nije rado pristajao na ovakve radnje zbog mletačko – đenoveškog rata u kojeg su bili uvučeni i sami Dubrovčani. U narednoj povelji od 12. marta 1380. godine, dobija čin vojvode (generala srednjovjekovne bosanske vojske) od kralja Tvrtka. Spomenut je i u Tvrtkovoj povelji od 2. decembra 1382. godine, kada ga je zastupao u pregovorima sa Dubrovnikom oko problema sa otvaranjem solana i prodaje soli u Dračevici kod Novog, te ponovo 1388. godine kada je poslan da pozove dalmatinske gradove na predaju. Dubrovčani su znali koliki ugled kod kralja Tvrtka uživa Vlatko Vuković te su mu, prema jednoj povelji od 29. novembra 1385. godine, poslali na poklon 20 lakata najkvalitetnije svile.
Ipak, Vlatkovo djelovanje je ostalo najzapaženije tokom dvije velike bitke protiv osamsnek vojske – kod Bileće 1388. godine i naredne na Kosovu. Dana 20. avgusta 1388. godine osmanska vojska od oko 18 000 ljudi, na čelu sa Lala Šahin pašom, se pojavljuje na granicama Bosne. Bosanska vojska jačine oko 7 000 ljudi, koju je predvodio Vlatko Vuković, pusti Osmanlije da prodru sve do Bileće a onda ih potpuno porazi u bici koja se odigrala 27. avgusta. Bosanska teška konjica na čelu sa Vlatkom Vukovićem toliko je snažno udarila na osmanske odrede da se Lala Šahin paša uspio jedva izvući i to samo sa manjom grupom ljudi. Za nagradu kralj Tvrtko ga je u jesen iste godine nagradio imenovanjem za namjesnika Dalmacije, sa namjerom da prisvoji te dijelove Bosni. Vidno ohrabren velikom pobjedom nad Osmanlija, Vlatko Vuković u proljeće 1389. godine pokrenu bosansku vojsku i eliminisa nekoliko ugarskih četa u Dalmaciji. Ovakvim djelovanjem je natjerao dalmatinske gradove da otpočnu sa pregovorima o predaji. Međutim, ovakve akcije na zapadu su ponovo počele ometati Osmanlije koji su pokrenuli ogromnu vojsku prema Srbiji kojom je tada vladao knez Lazar. Shvativši da bi poraz Lazara doveo do ugroženosti i same Bosne kralj Tvrtko šalje odred od 5 000 bosanskih vojnika na čijem čelu je ponovo stajao vojvoda Vlatko Vuković. Prema osmanskom piscu Nešriju, na Kosovu je knez Lazar zapovijedao centrom vojske, dok je vojvoda Vlatko vodio lijevo krilo, a desnim je komandovao Vuk Branković. U velikoj borbi, koja se odigrala 15. juna 1389. godine, stradalo je srpsko središte vojske koje je predvodio knez Lazar, dok je Vuk Branković na desnoj strani razbio lijevu osmansku stranu. Bosanski vojvoda Vlatko Vuković je sa bosanskim odredom imao toliko uspjeha da je kralju Tvrtku u dva navrata slao vijesti o pobjedi antiosmanske koalicije. Smrt sultana Murata I i privremeno povlačenje osmanske vojske bili su Vlatku znak da je čitav ishod borbe završio u njihovu korist. Tada je osmansku vojsku preuzeo princ Bajazit koji je potpuno razbio Lazarovu vojsku. Sa Kosova vojvoda Vlatko se vratio i izvijestio kralja Tvrtka o pobjedi nad Osmanlijama, pa je Tvrtko nekoliko sedmica kasnije javljao prijateljima širom Evrope o pobjedi nad Osmanlijama. Nakon ovog čina bosanska vojska je u avgustu 1389. godine učestvovala u borbama u Dalmaciji. Ipak, nije poznato da li je tu vojsku ponovo predvodio vojvoda Vlatko. Prema mišljenju srpskog historičara Ilariona Ruvarca vojvoda Vlatko se nije ni vratio sa Kosova, jer se niti u jednoj listini ne spominje poslije 1389. godine. Ipak, Dubrovačko vijeće 3. novembra 1389. godine daje jedan poklon Vlatku, tako da Ruvarčeva teorija otpada.
Svoju posljednju dužnost kralju Tvrtku i bosanskoj državi učinio je u zimu 1391. godine kada je sa knezom Pavlom Radinovićem napao svojeglavu vlastelu Sankovića, koji su bez odobrenja kralja nastojali Dubrovčanima prodati župu Konavle. Nakon višemjesečne borbe zauzeo im je oblast 2. januara 1392. godine. Nakon smrti kralja Tvrtka 1391. godine, Vlatko Vuković je svoje posjede proširio na Travuniju, Hum i Konavle. Sa knezom Pavlom Radinovićem je držao carinu u Ledenicama. Bio je oženjen ali nije imao muških potomaka. U proljeće 1392. godine vojvoda se teško razbolio, a Dubrovnik u maju mjesecu šalje svog poznatog ljekara Alberta da liječi vojvodu. Ubrzo nakon toga Vlatko Vuković je umro a naslijedio ga je njegov bratić Sandalj Hranić, kojem je ostavio znatno proširenu baštinu.
