Predan radnik, rukovodilac i omiljen u Jajcu i među Jajčanima! Bio bi to kratak opis Borislava Đokovića Bore, disciplinovanog čovjeka i vojnika, koji je iznad svega volio ljude. Voljeli su ga i njegovi Jajčani, koji ga ovim kratkim riječima opisuju. Rođen je 24. januara 1949. godine u Travniku. Kao vrhunski sportaš nastupao je za razne klubove u raznim gradovima. Iako rođeni Travničanin, Jajce mu se najviše svidjelo, pa je za sebe i volio reći da je “malo više” Jajčanin nego li Travničanin. U Jajcu je proveo i posljednjih sedamnaest godina života, a tamo je došao zbog rukometne karijere. Svoju predanost i odvažnost sportu, pokazao je i prema domovini Bosni i Hercegovini kada se bližilo ono najgore, agresija. Bez razmišljanja, na koju stranu će, čvrsto vjerujući da se bori za najpravedniju stranu i da će samo time ostati čovjek, 18. septembra 1991. godine prijavljuje se u Patriotsku ligu i postaje komandir voda vojne policije Štaba teritorijalne odbrane Jajce. Nakon četiri mjeseca odlazi na mjesto Načelnika za bezbjednost u ŠTO Jajce, da bi od 13. maja do 12. juna 1992. godine bio komandir odbrane grada Jajca. U junu 1992. godine se formira sportska četa u čiji sastav ulazi kao borac i tu ostaje sve do kraja oktobra 1992. godine. Kada je počela velika ofanziva Vojske Repulike Srpske na Jajce, zajedno sa svojim borcima pruža herojski otpor agresoru. Padom Jajca 28. oktobra 1992. godine, sa hiljadama svojih sugrađana i neizmjernom tugom u srcu odlazi iz Jajca, ali ne posustaje – sa njima ostaje i dalje, ne pomišljajući da napusti svoju zemlju i svoje ljude. Patnja, stradanje i bol nisu ga pokolebali i oni koji ga poznaju kažu, da je bivao još veći borac i još veći čovjek.
Obzirom da je po struci bio mašinski inžinjer, prvu polovinu 1993. godine provodi na radnoj obavezi, da bi se potom opet aktivirao u tadašnjoj 305. brigadi, kao referent za planiranje u ONO. Tri mjesec kasnije, u septembru 1993. godine prelazi na mjesto pomoćnika načelnika štaba za ONP u brigadi. U aprilu 1994. godine, od prvog dana kada je formiran 7. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, dolazi na mjesto referenta za obuku, a 10. jula 1994. godine, pa sve do svoje iznenadne smrti 19. jula 1995. godine, obavljao je poslove referenta za štabne poslove u Odjeljenju za moral 7. korpusa. Smrt ga je zadesila na izvršenju zadatka, sa činom nadkapetana ARBiH.
“Čovjek je koji može izvršiti svaki zadatak”, govorili su u njegovoj komandi. Ništa mu nije bilo teško. Plijeneći svojim visokim moralnim kvalitetama veoma brzo je stekao nove prijatelje, ali nikada nije zaboravljao stare. Pošto je i sam bio borac, volio je da bude među borcima. Nije se štedio i trudio se doći do svakog rova i svakog borca, kako bi ga obišao i upitao da li je dobro. Borci su uvijek govorili da je sa svakom Borinom posjetom borbenoj liniji za njim ostajao trag čovječnosti i ljubavi za ovu zemlju i njezine ljude. Premda je i sam bio prognanik, naročito je pomagao onim iste sudbine, nadajući se skorom povratku u svoje Jajce. U tome naporu je položio i svoj život, potpuno i bezrezervno. Kao sportista, često je govorio da će povratkom u svoje Jajce prvo odigrati jednu utakmicu, u kojoj pobjednik neće biti važan, ali da će ona biti kruna ove teške životne priče, u kojoj pobjednik mora i može biti samo jedan – pošteni bosanski čovjek. Boro nažalost nije dočekao taj dan, ali je čvrsto i odlučno koračao tim putem do posljednjeg životnog daha.
“Onoliko života koliko imam ili ću biti čovjek ili ga neću ni živjeti”, govorio je Boro i zbilja je bio čovjek – srcem, dušom, djelima, veliki čovjek, a tako su ga i zvali njegovi bliski saradnici – Veliki, sa razlogom. Njegovom smrću iz Odjeljenja za moral 7. korpusa su zabilježili: “Svi oni koji posustanu, u životu i djelu ovog velikog čovjeka mogu i moraju pronaći veliku poruku – ljubav i strpljenje. Naš Boro nije više među nama, ali će u našim srcima živjeti vječno. I neka vječnost bude i ovaj trenutak u kojem ćemo reći i zapamtiti da smo ostali bez velikog čovjeka čiji će lik i djelo vječno biti u nama. Naš Boro je slijedio trag najdubljeg i najčistijeg iskona, i na tom putu formirao se i usavršavao kao častan čovjek – Bosanac po duši i kao veoma cijenjen starješina Armije Republike Bosne i Hercegovine.”
