Envera Pamukčića njegovi prijatelji i komšije pamte kao skromnog, odmjerenog ali sretnog čovjeka. Rodio se u selu Brka 1952. godine. Kao ekonomista radio je u Poljoprivrednom dobru “Posavina” a imao je i vlastitu firmu pilića. U slobodno vrijeme bavio se lovom. Živio je veoma povučenim životom, veoma vezanim uz porodicu a naročito svoju djecu. Niko nije ni slutio da će taj dobri i skromni insan u nadolazećem ratu postati brčanska legenda broj jedan. Kako je rat odmicao tako su se Brčaci i Brčko ponosili svojim legendarnim borcem. Bez sumnje, ono što su Šehović i Zajko bili za Sarajlije, Hujka za Mostar, Mešić za Teočak, Nanić za Bužim, Imamović za Goražde, to je Pamukčić bio za Brčko i Brčake. Nažalost, i Enver Pamukčić je poginuo. Poginuo je u čuvenoj Bici u Donjem Rahiću 14. decembra 1992. godine. Ipak, njegov put je ostavio vječni pečat na historiju Posavine.
Koliko je priča o komandantu Pamukčiću bogata dovoljno govorio podatak da je on jedan od prva četiri dobitnika priznanja “Zlatni ljiljan” na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Jedan je od trojice organizatora Patriotske lige na prostoru Posavine, ali na veliku žalost javnost o ovom heroju zna veoma malo. Posjedujući mnogo vrlina, Pamukčić je, bio jedini koji je mogao da objedini ljude brčanskih slobodnih prostora i da ih motiviše za borbu. Pamukčićev saborac Amir Smajlović, kaže: “Nikada u borbi nisam vidio čovjeka koji je mogao da tako motiviše borce. Njemu niko nije mogao odbiti naređenje”.
U vrijeme rata u Hrvatskoj bio je rezervni oficir JNA te je mobilisan. Kao komandir haubičke baterije odbio je naređenje da njegova jedinica napada Vukovar i zbog toga je imao neprijatnosti. Stanje viđeno u Hrvatskoj uticalo je na njega da se predano posveti organizaciji otpora na prostoru brčanskog kraja. Zbog toga je i postao mozak organizacije otpora u svom zavičaju. Prvih dana agresije bio je predsjednik Kriznog štaba i komandant jedinice TO slobodnih brčanskih prostora. Njegova jedinica je imala oko 2 000 boraca.
Borbe za Brčko počinju 1. maja 1992. godine, kada su Bošnjaci iz centra grada i ugroženih prigradskih naselja bježali u sigurnije krajeve brčanske općine. Enver Pamukčić bio je komandant, ali prije svega čovjek i ratnik. Odbio je da bude komandant Operativne grupe Posavina, a prihvatio je da komanduje jednim bataljonom 108. brčanske brigade, kasnije preimenovane u 215. vitešku brigadu Armije Republike Bosne i Hercegovine. .
Bitka u kojoj će definitivno ući u legendu je ona na Broduši kod Brčkog, 20. avgusta 1992. godine, kada je nastala dramatična situacija za borce 108. brigade. Srpska vojska je silovito napala i skoro pa probila linije odbrane. Na jednom dijelu ratišta ostao je sam i nije se želio povući. U tom trenutku njegovo mjesto je napala grupa od oko 40 srpskih vojnika, ali nisu prošli. Pamukčića su nakon ovog događaja u Brčkom slavili kao najvećeg junaka. U oktobru 1992. godine brčanski ratnici, pod njegovom komandom, učestvuju u operaciji presijecanja koridora. U velikoj bici, koja je planirana zajedno sa Hrvatskom vojskom sa druge strane Save, borci ARBiH su izvršili svoj dio zadatka i presjekli koridor kod sela Gorice. Držali su ga 48 sati i uzalud čekali Hrvatsku vojsku i obećanih 37 tenkova s kojima je trebalo da umarširaju u Brčko. Međutim, sa druge strane Save, nikakve pomoći nije bilo. Morali su da se povuku sa Save.
Posljednju veliku bitku, bitku svog života, Enver Pamukčić je vodio u selu Donji Rahići, 14. decembra 1992. godine. Po velikoj hladnoći i snijegu srpska vojska je napala linije odbrane brčanskih branilaca i probila ih. Kada je Pamukčić dobio informaciju da su linije u selu Donji Rahić, sa većinskim hrvatskim stanovništvom “popustile”, brzo je okupio grupu boraca i uputio se prema mjestu bitke. Njegov saborac Amir Smajlović bilježi da je u trenutku primanja informacije Pamukčić jeo suh hljeb i u cijeloj nastaloj situaciji umjesto da se napije vode, vodom je zalio vazu sa cvijećem i uputio se da vrati Donji Rahić. U tom naumu ništa ga nije moglo zaustaviti. Ni detonacija koja ga je ošamutila, ni ranjavanje borca kojeg je iznio iz kuće rasturene srpskom granatom, pa ni smrt mladog Džemke, koji je prethodno uništivši pragu umro na Enverovim rukama. U trenutku pogibije saborca uzeo je Džemkin ručni bacač i uništio srpski tenk. A onda ga je pogodio metak u srce. Imao je na sebi panci, ali uzalud. Metak je “pronašao” prolaz do njegovog srca. Tako je okončana priča jednog od najvećih sinova Bosne – Envera Pamukčića. Za Brčake je nastupio jedan od najtežih dana u ratu. Pamukčićevo tijelo je ostalo na srpskoj strani. Tek naredne noći organizovali su se i izvukli tijelo poginulog heroja.
Enver nikada nije dijelio Brčko od okolnih sela, nego je uvijek govorio: “I Brčko je naše kao i Brka, i Palanka, i Maoča. Četnike treba iz Brčkog istjerati.” Nakon njegove pogibije, bataljon kojim je komandovao dobio je ime po njemu, bataljon “Enver Pamukčić”. Dženaza mu je obavljena u rodnom selu Brka. Iza njega su ostali supruga Mirsada, kćerka Ina i sin Zlatan.
